AKTUALNO STANJE I POLOŽAJ HRVATSKE DRŽAVE I NACIJE

ili

POVRATAK POTISNUTOG

                                                               „ Nemojte se prilago?avati ovomu svijetu! Naprotiv, preobli?avajte se obnovom svojega uma.“ Pavao (Rim 12,2).

                                                                                                                                        Povratak Titova kulta i jugonostalgije u Hrvatskoj, ne samo medijski, nego i u supstancijalno politi?ko bi?e hrvatske politike, nije mogu?e objasniti samo politološki. To pitanje, kao i pitanje nastanka udbaško-tajkunskog režima u Hrvatskoj, toliko je manipulacijom i mistifikacijom istoga režima postalo neprozirno, pa zato hrvatskoj širokoj javnosti nejasno i zbunjuju?e, da ga je radi  zaštite ugrožene demokracije i državne neovisnosti postalo nužno razjasniti. Da je to nužno i urgentno svjedo?i nam i izjava zagreba?kog nadbiskupa kardinala Josipa Bozani?a od 10. velja?e 2009. sa Susreta kardinala i predsjednika biskupskih konferencija Srednje i Isto?ne Europe održane u Zagrebu o Stepin?evu u povodu obilježavanje 20 godina od sloma komunisti?kog sustava, tj. pada Berlinskog zida. U izjavi kardinal Bozani?, sa zabrinutoš?u, izme?u ostaloga kaže: „…nije pitanje koliko i kako se Crkva snašla u novim politi?kim prilikama, ve? koliko se društvo snašlo“ U izjavi se tako?er naglašava da se komunisti?ki sustav urušio, ali da je još mnogo ostalo od komunizma ?iji ostaci u posljednje vrijeme ?ak i ja?aju, pa da je potrebno nutarnje ?iš?enje, a da je na Susretu razmatrano i pitanje pomirenja kako unutar pojedinih zemalja tako i me?u narodima. No, za to objasniti uz politološke bilo je nužno uvesti i neke psihoanaliti?ke i filozofijske pojmove i kategorije, kao i kratak povijesni osvrt. To, kona?no, zahtijeva i narav ovih politi?kih fenomena kao preuvjetovanih, što zna?i da iziskuju i pretuma?enje.

     Danas se pitamo, kako se taj povratak mogao dogoditi u Hrvatskoj ako smo u Domovinskom ratu poništili Titovo djelo – Jugoslaviju i autoritet Tita-državnika kao radikalnog osporavatelja samostalne hrvatske države? Da bude još teže objasniti taj povratak, poništenje nije izvršeno mirnim putem – dogovornim razlazom kao u slu?aju Slova?ke i ?eške kao i u slu?aju raspada SSSR-a, da bi se taj razlaz mogao shvatiti kao nesporazum, kao pogrešan politi?ki potez aktualnih ali prolaznih politi?kih elita, pogreška koja se emocionalno, psihološki i politi?ki lako da prevladati i sve vratiti u prijašnje stanje, nego je poništenje bilo katarzi?no, u tijeku krvavog petogodišnjeg rata velikih ljudskih i materijalnih žrtava. Taj rat je hrvatsku naciju toliko psihološki duboko ranio i potresao da je izgledalo psihološki i politi?ki apsolutno nemogu?e da se više ikad, a pogotovo u tako kratkom vremenskom razmaku, dogodi povratak Titova kulta i jugoslavenske ideje u Hrvatsku. Zato se sada pitamo: je li to na po?etku procesa poništenja bilo mogu?e predvidjeti i izbje?i?

     Naoko, to apsolutno nije bilo predvidivo, pa je ?ak i sada takore?i neobjašnjivo. Pa ipak, nije tako. Ta klica mogu?eg povratka bila je otpo?etka ugra?ena u djelo poništenja i u djelo osamostaljivanja Hrvatske.

Bila je ugra?ena u strategiju i taktiku, u tehnologiju stvaranja samostalne hrvatske države, u samu nosivu ideju stvaranja samostalne hrvatske države, a kako znamo, to je bila ideja nacionalne pomirbe. Ideja koliko plemenita, toliko i iskoristiva, djelotvorna. No, dakako, bez obzira na svoju plemenitost i djelotvornost morala je ?ekati vrijeme svoje ostvarivosti. I, ono je, 1990., došlo. No, nije jednako dobro došla stranama koje su bile u zavadi i koje su se trebale pomiriti. Tako?er, kako je poznato, zava?ene strane su pojednostavljeno, metafori?no predstavljane kao ustaše i partizani što je u osnovi i bilo to?no: s jedne strane su bili hrvatski državotvorci, a s druge državorušitelji Hrvatske.

     Zava?ene strane su zava?ene još prije II. sv. rata, ali je zavada doživjela klimaks u tom ratu s povijesno relevantnim tragi?nim posljedicama. U tom ratu pobijedili su državorušitelji i nad državobraniteljima izvršili produženi genocid (genocid se naime, produžio i na vrijeme poslije rata). Time je, izme?u ostaloga, Hrvatska i demografski unaza?ena. S druge strane, državotvorci su radi slobode koja se može osigurati samo u samostalnoj državi bili spremni i na daljnje žrtve pa su kao poražena strana stvorili ideju nacionalne pomirbe. U tu ideju bila je ugra?ena ?ak i suglasnost da pomirba može rezultirati i s lijevim, pa?e i komunisti?kim režimom samo da Hrvatska postane samostalna država. No, državorušitelji i njihovi antihrvatski saveznici nacionalnu pomirbu nisu prihva?ali ni pod kojim uvjetima. Kao ideološki, vojni i politi?ki pobjednici smatrali su svoju pobjedu trajnom i neupitnom za sva vremena. No, djelo je dotrajalo, izme?u ostaloga, zbog toga jer je po?ivalo na prisilnoj suglasnosti jer Hrvati kao i neki drugi narodi nisu željeli Jugoslaviju nego svoju samostalnu državu, a i jer se komunisti?ka ideologija pokazala nesposobnom riješiti nacionalno kao i socijalno i ekonomsko pitanje što je rezultiralo enormnom ekonomskom emigracijom. Drugo, nametnuta diktatura, koja je kao i svako drugo nasilje ne samo nesnošljiva nego i neplodna, ve? po svoj definiciji nije mogla riješiti  pitanje ljudskih prava i sloboda,…

     II.

     Kad je krajem 80-tih godina prošlog stolje?a postalo jasno da ?e Miloševi? ili razbiti Jugoslaviju ili od nje napraviti Veliku Srbiju, to je uklju?ivalo i centralizaciju i kadrovsko posrbljivanje svih državnih institucija. Na posebnom udaru su se našle institucije prisile – vojska i obavještajne službe, a prije svih zloglasna UDBA i KOS, te diplomatske službe. Miloševi? se detitoizacijom Savezom komunista pokušao poslužiti za provo?enje te recentralizacije i srbizacije. Taj velikosrpski pokret pod Miloševi?em bio je otvoreno šovinisti?an, a naro?ito oštro i neprijateljski uperen protiv Hrvata i Albanaca na Kosovu, te muslimana u BiH.

     Hrvatski kadrovi koji su bili privrženi Titovom modelu upravljanja državom i Partijom (SK) trebali su biti uklonjeni iz svih državnih institucija i zamijenjeni ili velikosrbima ili Miloševi?evim pristalicama iz Hrvatske. Naravno da su se oni toj detronizaciji, oduzimanju položaja i s njima vezanih privilegija oduprli, najprije u Partiji koju su, ho?eš-ne ?eš, morali slijediti i kadrovi u državnim institucijama kao i ?elnici privrednih subjekata, jer ih je republi?ka Partija na te položaje i instalirala.

      (Usput napominjemo da se ciljevi ove velikosrpske politike nikako nisu odnosili i na Sloveniju. Naime, ve? od 1918. stvorena je srpsko-slovenska antihrvatska koalicija (o ?emu nas Ma?ek vjerodostojno izvješ?uje u svojim Memoarima),  koja je trajala za cijelo vrijeme trajanja kako monarhisti?ke tako i Titove Jugoslavije, sve do dogovorenog, simuliranog rata izme?u JNA i Slovenije 1991. Taj ?in dogovorenog rata izme?u Srbije i Slovenije na ra?un Hrvatske kona?no je demaskirao njihovu prikrivenu koaliciju. Slovenska antihrvatska politika u Staroj Jugoslaviji bila je obilježena poglavito politikom popa Korošca, a u Titovoj Jugoslaviji Edvarda Kardelja koji je tako?er bio izraziti antihrvat. Blokada ulaska Hrvatske u NATO i Europsku uniju uklapa se u kontinuitet slovenske antihrvatske politike).

     Raspad SKJ izazvan otporom slovenskih komunista i SKH bio je jasan znak da dolazi u pitanje i opstanak zajedni?ke države. Gubljenjem totalitarne kontrole SKH nad javnim životom politi?ki život se demokratizira. Osnivaju se politi?ke stranke. Skoro sve stranke u Hrvatskoj osporavaju rezon postojanja Jugoslavije. Sve su stranke u programu imale rušenje, odnosno razdruživanje s Jugoslavijom što je zna?ilo i dovo?enje u pitanje politi?ke prošlosti onih koji su toj Jugoslaviji služili u njezinoj antihrvatskoj politici. Njihov strah za svoju, ne samo politi?ku sudbinu, bio je opravdan jer je vlast kojoj su služili i koju su obnašali toliko zlo?ina po?inila prema Hrvatima da je bilo nužno postaviti pitanje i njihove odgovornosti zbog sudjelovanja u tom zlo?inu. Pod pritiskom UDBA-e mnogi su Hrvati sudjelovali ne samo u održavanju unutarnjeg terora nad Hrvatima, nego su mnogi sudjelovali i u fizi?kim likvidacijama Hrvata u zemlji, a poslije 1950. još više u inozemstvu.

     III.

      Hrvatski narod na ?elu s dr. Franjom Tu?manom priprema se za nastupaju?e doga?aje. Dr. Tu?man je imao sve potrebne politi?ke predispozicije za vo?u Hrvata: bio je Titov general koji se radikalno razra?unao s komunizmom i kao takav bio politi?ki marginaliziran, proganjan i zatvaran, dakle kao demokrat s antifašisti?kom prošloš?u sasvim prihvatljiv Saveznicima iz II. sv. rata, kao i ostalom Zapadu. S druge strane, zbog te žrtve za hrvatsku slobodu bio je prihvatljiv i hrvatskom iseljeništvu i doma?oj demokratskoj antijugoslavenskoj opoziciji. U nastupaju?im ratnim doga?ajima dokazat ?e se kao vrstan politi?ki i vojni strateg i vizionarski vo?a.

     Politi?ka retorika novoosnovanih stranaka je radikalna i prijete?a za sve one koji su bili u službi UDBE i KOS-a. Iz inozemstva pristižu hrvatski emigranti ?iji je predvodnik bio vrlo zaslužni, ?asni  hrvatski nacionalni idealist Gojko Šušak. Mnogi od njih su u II. sv. ratu bili u hrvatskoj vojsci, gubitni?koj, poraženoj kojima su mnogu ro?aci i poslije rata likvidirani ili u zemlji ili u inozemstvu upravo od tih UDBA-ih kadrova. Tako politi?ke okolnosti namještaju scenarij neprijateljstva i unutarnjeg hrvatskog sukoba koji bi se mogao pretvoriti u gra?anski rat i tako još jednom upropastiti priliku za stvaranje samostalne hrvatske države. Ali uza sve žrtve Hrvati državotvorci su spremni za zajedni?ku borbu protiv prijete?e velikosrpske opasnosti. Uostalom, dr. Tu?man ih je svojim posjetima inozemstvu u drugoj polovici 80-tih godina na to i pripremao.

       S druge strane, pošto su izgubili podršku od Jugoslavije jugo kadrovi su se našli na politi?ki i egzistencijalno brisanom prostoru. U strahu od likvidacije, ?ak i fizi?ke, oni su psihološki, iz oportunizma, bili spremni za nacionalnu pomirbu. Ali ipak treba naglasiti: da nije Miloševi? napao Titovo djelo – Jugoslaviju, oni nikad ne bi postali „Hrvati“. Postali su to iz nužde.

     IV.

         Da bi se izbjegla opasnost unutarnjeg sukoba kao spasonosna, rješavaju?a nametnula se ideja nacionalnog pomirenja kao jedina politi?ka strateška ideja koja je mogla obje strane ujediniti u zajedni?koj antivelikosrpskoj borbi. I, zaista, do nacionalne pomirbe je došlo i u zajedni?koj borbi Hrvatska je obranjena i osamostalila se kao suverena država priznata od me?unarodne zajednice. Politika nacionalne pomirbe je opravdala povjerenje u nju kao politi?ku stratešku ideju, i urodila povijesnim djelom – Republikom Hrvatskom. Osim toga, ?inilo se da je pomirba organski  konzumirana i da njezin smisao više nikad ne ?e do?i u pitanje. Istina, ve? u tijeku rata, 1993. ona je jednom dovedena u iskušenje: u pokušanom politi?kom pu?u pokrenutim od dvojca Manoli? – Mesi?. Pu? je propao, ali ideje koje su ga pokrenule nikad nisu narodu dovoljno objašnjene. Taj pokušani pu? bio je prikazivan više kao izazvan nezadovoljenim karijeristi?kim ambicijama njegovih pokreta?a, nego kao rušenje temeljne strateške politi?ke ideje Domovinskog rata – ideje o nacionalnom pomirenju. Ideje koja je trebala trajno osiguravati politi?ku stabilnost Hrvatske bez obzira na stvaranje agonalnog politi?kog polja karakteristi?nog za višestrana?ku demokraciju. Taj pu? je prvi put pokazao da je ideja nacionalnog pomirenja bila iznu?ena politi?kim okolnostima, da je više mehani?ka nego organska. Tada napukla više nikad ne ?e srasti u organsku ideju hrvatskog zajedništva i jedinstvene brige za zajedni?ko dobro. (?eš?e nazivano op?e dobro. Me?utim, formulacija zajedni?ko dobro ja?e naglašava  djelatno sudjelovanje svih Hrvata u tom dobru, do?im formulacija op?e dobro donekle naglašava njegovu vanjsku, apstraktnu stranu sudjelovanja). Naime, ve? u tijeku Domovinskog rata s otpo?injanjem pretvorbe i privatizacije priprema se revizija temeljne politi?ke zasade nacionalno pomirenje. Iako novo uspostavljena struktura vlasti inzistira na nepromjenjivosti semantike te zasade, do nje ipak dolazi: sada se pomiruje kapital i vlast bez obzira ?ine li vlast nacionalisti ili udbaši (skra?eni naziv za sve bivše jugoslavenske antihrvatske kadrove, uklju?uju?i i partijske). Time je stvorena prva pukotina kroz koju je bio mogu? povratak potisnutog, t.j. Tita i jugoslavenstva.

     V.

     Ovome treba dodati argumentaciju radi koje smo uvodno rekli da radi objašnjenja treba uvesti i psihoanaliti?ke i filozofijske pojmove i kategorije. Naime, u Domovinskom ratu, usprkos prividu, Hrvati nisu pobijedili ni Tita ni njegovo djelo, a on i njegovo djelo su bili radikalna negacija Hrvatske kao neovisne države i Hrvata kao slobodne nacije. Nisu ih pobijedili jer se i nisu protiv njih borili izravno nego neizravno. Hrvati su se borili i pobijedili Titovu  negaciju – Miloševi?a i njegovu agresivnu velikosrpsku politiku i tako, naoko paradoksno, vratili Tita natrag kao afirmaciju na koju se sada naslanja antihrvatski antitifašizam. Prava, izravna negacija Tita i njegova djela – Jugoslavije, bio je Miloševi?. Takvom posrednom, neizravnom pobjedom nad Titom i njegovim djelom, pobjedom nad Miloševi?em, oni su, Tito i jugoslavenstvo, u Hrvata psihološki samo potisnuti u politi?ko predsvjesno,  koje se konvertiralo u simptom u hrvatskoj kolektivnoj psihi i koji tu psihu stalno mu?i jer nije s njim obra?unala. Nepobije?en od Hrvata Tito nam se vra?a, psihoanaliti?ki kazano, kao nedovoljno potisnuto, nedovoljno pobije?eno jer je pobije?en posredno, preko Miloševi?a, a ne neposredno, izravno. To se da objasniti i u skladu s Hegelovom dijalektikom. Naime, kako je poznato Hegelova dijalekti?ka formula (koju je prihvatio i Marx) kaže da negacija negacije daje afirmaciju. U našem slu?aju to zna?i: negacija – Hrvati (negacija Miloševi?a), negacije – Miloševi?a (koji negira Tita) – daje afirmaciju – Tita. Tito je dakle živ kao negacija negacije, negacija hrvatske države i slobode hrvatskog naroda. pa ga tek treba pobijediti izravnom abreakcijom tako da ga se istjera iz politi?kog predsvjesnog. Na žalost, ni vo?a Domovinskog rata, dr. Franjo Tu?man, izgleda, nije u potpunosti shvatio ovaj fenomen, ovu dublju psihološku crtu politi?kih promjena - mogu?nost povratka potisnutog. On je iz pragmati?nih razloga koji su se u momentu donošenja odluke ?inili sasvim politi?ki mudrim pa je zbog Titove tobožnje prihvatljivosti od Zapada toliko potrebne novonastaloj Hrvatskoj, branio Tita kao Hrvata. A nije sigurno da je to bilo nužno; jer ipak je Tito za Zapad bio važan samo kao prolazna komunisti?ka figura dok je bio jak isto?ni komunisti?ki blok, a u vrijeme Domovinskog rata taj se blok ve? bio raspao (SSSR) i Tito je ponovo bio tretiran kao komunisti?ki ratni zlo?inac, pa nije bilo potrebe braniti ga. Nije shvatio da Zapad ustvari brani Jugoslaviju, a ne Tita. Dapa?e. To je jedno od osnovnih ograni?enosti Tu?manova politi?kog dostignu?a iz kojega se, za?et ve? za njegova života, izrodio politi?ki sustav tajkunsko-udbaškog pomirbe umjesto izvorne pomirbe hrvatskoga naroda. U tajkunsko-udbaškoj pomirbi, na udbaškoj strani, dakako, sudjeluju i bivši partijski kadrovi kao i vode?i kadrovi iz gospodarstva i državne uprave. U zagrljaj te pomirbe koja funkcionira kao klijentalizam rado uska?u politi?ki i ini profiteri i karijeristi za koje se do ju?er ?inilo da su smrtni neprijatelji Udbinog komunizma. Dakle, bez obzira kojoj politi?koj strani pripadali. Zato Hrvati da bi bili slobodan narod moraju još jednom pobijedit, još jednom, ali izravno, radikalnom demokratskom revolucijom pobijediti Tita i njegovu jugoslavensku ideju da bi i psihološki pobijedili Tita i Jugoslaviju i odstranili ih iz hrvatskog politi?ki podsvjesnog, odakle se sve upornije vra?aju. Sve dok to Hrvati ne u?ine, radikalno ne abreagiraju, Titova nasilni?ka figura oca-diktatora i tirana stalno ?e se kao simptom vra?ati u aktualni politi?ki život i utjecati na politi?ku sudbinu Hrvatske kao njezina negacija. Jer, nasilje ima tu negativnu mo? da dugo ostavlja pe?at na individualnu ali i na nacionalnu, kolektivnu psihu.

     Ideja pomirbe u koju je bio uklju?en i sporazum s hrvatskom UDBA-om i KOS-om o njihovoj sigurnosti i zaštiti u budu?oj samostalnoj Hrvatskoj, trebala je biti samo modus operandi uspostave hrvatske samostalne države, a ?inom uspostave države taj je pakt trebao prestati postojati. Pakt nije smio uklju?ivati i uklju?ivanje UDBA-e i KOS-a u konstitutivni ustroj i politi?ku vlast po završetku Domovinskog rata, što im je o?ito zajam?eno a što objašnjava i stanoviti broj hrvatskih udbaša i kosovaca sudionika, u nekom, uglavnom manje opasnom obliku, u Domovinskom ratu. Po završetku rata s pripadnicima tih službi, zbog njihovog eminentno antihrvatskog djelovanja i povezanosti sa stranim obavještajnim službama, trebalo je obra?unati: politi?ki ih ukloniti iz struktura vlasti, a one koji su po?inili zlo?ine u zemlji i inozemstvu (likvidacija hrvatskih emigranata) trebalo je suditi. No, to je izostalo, i umjesto toga je došlo do konstituiranja tajkunsko-udbaškog politi?kog sustava što zna?i da je to bio dio pakta, nagodba „nacionalisti?ke“ buržoaske desnice i komunisti?ko-udbaške ljevice, kao forma nacionalne pomirbe. Udbaško-tajkunskim strukturama predani su svi mediji i tako je taj sporazum zašti?en od javnih napada i ugroza od politi?ki nacionalno demokratskih i ekonomski socijalno usmjerenih snaga. Tako je zabetoniran antidemokratski sustav kojega se može srušiti samo demokratskom revolucijom, a ne nikakvim potištenim i povrije?enim prigovaranjima. Jer, kako je ve? objašnjeno, uspostavljeni klijentalisti?ki odnos izme?u politi?kih hegemonijalnih parlamentarnih stranaka i hegemonijalnog i eksploatatorskog kapitala sprje?ava bilo kakvu penetraciju novih slobodarskih i osloboditeljakih ideja.  Dakale: da bi bili slobodni Hrvati, (prema modelu Freudova znanstvenog mita o Edipovu kompleksu) moraju „ubiti“ i „pojesti“ svoje Nad nad-ja, kako vanjsko tako i unutarnje tj. velikog Drugog kao hegemona i Tita kao lažnog i okrutnog oca i jugoslavenstvo kao croatofobi?nu i kanibalsku ideju. (Malo psihoanaliti?ko objašnjenje: Nad-ja je u primijenjenoj psihoanalizi na društvene fenomene homologen državnom poglavaru, odnosno državnom suverenitetu kojega on predstavlja i zastupa, a u Nad  u Nad nad-ja je utjelovljen vanjski hegemon).

     VI.

     No, destruktivni, još zlo?udniji upad u ideju nacionalne pomirbe, upad koji je bitno utjecao na stvaranje udbaško-tajkunske pomirbe, došao je s još jedne, takore?i presudne, strane – iz kapitalisti?kog liberalno demokratskog Zapada. Naime, hladni rat vo?en izme?u kapitalisti?kog Zapada na ?elu sa SAD-om i komunisti?kog Istoka na ?elu sa SSSR-om vo?en je s manjim ili ve?im intezitetom konstantno od završetka II. sv. rata. U tome je sa strane Zapada naro?ito uporan i u?inkovit bio Ronald Reagan ne štede?i sredstva u trci u naoružanju, u takmi?enju u osvajanju svemira i na druge na?ine name?u?i komunizmu nadmetanje za mo? i ideološki prestiž, i tako gospodarski iscrpljivao SSSR. Ta bitka do „istrebljenja“, do pada jednog ili drugog ideološko-politi?kog takmaca bila je posvemašnja: vodila se ne samo na ekonomskom nego i na znanstvenom, tehnološkom i dakako, na ideološkom kao i na svim drugim podru?jima uspješnosti i prestiža.

     Bitka protiv svjetskog komunizma vo?ena je na dvije razine: na globalnoj, svjetskoj razini, protiv komunizma kao takvog, i posebno protiv komunizma u svakoj pojedinoj komunisti?koj državi, ve? prema politi?kim specifi?nostima svake od njih. Tako se na pr. u toj antikomunisti?koj strategiji nastojalo u SSSR-u poticati nacionalizam da bi se izazvao njegov raspad i tako se riješiti jakog, globalnog takmaca, a u Jugoslaviji pomagati politiku sprje?avanja  nacionalizma i nacionalisti?kih pokrete i strujanja, te ekonomski pomagati Jugoslaviju, jer je bio strateški cilj o?uvati Jugoslaviju. Ekonomski pomažu?i Jugoslaviju Zapad je još za vrijeme Tita omekšao jugoslavenski komunizam; nastojao ju je politi?ki stabilizirati što je kulminiralo ponudom milijarda dolara Jugoslaviji za vrijeme Ante Markovi?a kao predsjednika SIV-a, sa zahtjevom da se „demokratizira“ tj. da iz komunizma prije?e na sustav liberalnog kapitalizma. No, Jugoslavija kao izmišljena država koja je po?ivala na takvim me?unacionalnim antagonizmima nije bilo mogu?e da opstane. (Ovdje se ne upuštamo u analizu drugih uzroka propasti komunizma kao takvog, uzroka koji su mu bili otpo?etka inherentni i zbog kojih je morao prije ili poslije propasti). Zapad je dakle što se ti?e Jugoslavije igrao dvostruku igru: ako je nije mogu?e održati u cjelini, onda treba pripremiti nacionalne elite koje ?e u novonastalim državama preuzeti vlast i imovinu i uvesti neoliberalizam kao društveni sustav i prihvatiti njegove vrijednosti ne samo u ekonomiji, nego i u kulturi i op?enito u cijelom društvenom životu, uvesti je u postmodernu destrukciju tradicionalnih vrijednosti. I zaista, u SAD-u i Velikoj Britaniji stvara se nova hrvatska menadžerska elita, biraju se sposobni kadrovi koji odlaze tamo na postdiplomske studije i na druga usavršavanja, mnogi tamo i magistriraju i doktoriraju, vrbuju se za rad za strane obavještajne službe i td. Ti kadrovi ili su ve? bili u nomenklaturi vlasti ili se sada ubacuju u nju.

       Tako spremni do?ekuju promjene 1990-tih pod zaštitom Zapada. Spremni su za zamjenu politike nacionalne pomirbe s udbaško-tajkunskom pomirbom. Pritom im je Miloševi? sa svojom antijugoslavenskom i antititovskom politikom osigurao povijesnu izliku da ne ispadnu izdajice ni komunizma ni Jugoslavije – na to su, naime, prisiljeni. Slika njihova udbaško-partijskog antihrvatstva lukavo je ublažena time što SKH na XII. Kongresu SKJ napušta taj Kongres. Time ujedno osiguravaju dvostruki legitimitet: pred svojim ?lanstvom izbjegavanjem prihva?anja izdvajanja Hrvatske iz Jugoslavije i priznanja RH kao  samostalne države  (raznim politi?kim izvrdavanjem, od ?ega je najpoznatije izlazak iz sabornice za vrijeme izglasavanja deklaracije o izdvajanju iz Jugoslavije i stvaranju samostalne Republike Hrvatske) i pred svojim pokroviteljima na Zapadu pokazivanjem antinacionalisti?kog lica. Time su se legitimirali za tajkunko-udbašku demokraciju i njezinu pomirbu.

     Zapad je, dakle, ne samo bio duboko involviran, nego je bio i vanjski aranžer stvaranja udbaško-tajkunske pomirbe. Tu ulogu je imao i tijekom cijelog rata, a ima je i danas.  

     Takvim udbaško-tajkunskim pomirenjem stvorena je struktura koja ?e provesti pretvorbu i privatizaciju. Ta nova struktura ?vrsto interesno sraštena bez ideoloških „predrasuda“ i pod firmom neideološkog društva prihva?a neoliberalizam kao društveni ideal t.j. neograni?enu vlast kapitala. Doju?erašnji komunisti egalitaristi i „nacionalisti“ borci za hrvatsku pravdu i slobodu, osvojivši vlast preko no?i pretvaraju se u bezo?ne eksploatatorske kapitaliste i plja?kaše koji ?e provesti plja?kašku pretvorbu i privatizaciju i rasprodaju hrvatskog politi?kog i ekonomskog suvereniteta. Ideal hrvatskih nacionalista idealista o socijalnoj državi, „welfare state“, i o nacionalnoj ekonomiji i slobodnom poduzetništvu postaje proskribiran kao nazadnja?ka, prevladana koncepcija, a afirmira se neoliberalizam kao spasonosni model.

     No, usluge strancima što su je doveli na vlast 2000., udbaško-tajkunska klika je morala platiti. Morala je, i to je u?inila, prenošenjem klju?nih hrvatskih nacionalnih dobara u vlasništvo tih stranaca, a, dakako, maskirane pod vidom prividne prodaje, a stvarno davane u bescijenje. Da bi taj izdajni?ki pakt bio što ?vrš?i, ono za što nisu bili zainteresirani stranci to je udbaško-tajkunska klika prigrabila sebi. Taj tajkunsko-udbaški pakt je iza sebe imao takvu potporu od inozemnih partnera, pa da dr. Franjo Tu?man i nije umro potkraj 1999. on to svejedno ne bi mogao sprije?iti. Propali pu? Manoli?-Mesi? organiziran od stranih hegomona, od njihovih špijunsko obavještajnih tajnih služba skupa s udbaško-tajkunskim strukturama, bio bi obnovljen i bio bi uspješan. Tu?man se ne bi mogao tomu obraniti kao što to nije mogao ni Miloševi?; stranka bi mu „izgubila“ izbore, a on odveden u Haag. I to su, na koncu, gorki plodovi idealizirane nacionalne pomirbe.

VII. 
 

      Na ideološkoj se razini povratak potisnutog vratio u obliku antifašizma, kao borbe protiv fašizma protiv  kojega se Tito borio i kojega je pobijedio u Jugoslaviji i u Hrvatskoj, iako ga u Hrvatskoj nikad nije ni bilo. Dakako, antifašizacija pretpostavlja prethodnu fašizaciju Republike Hrvatske. To aktualna vlast ?ini tako da na silu i svjesno želi stvoriti ustaštvo u Hrvatskoj i kvalificirati ga kao fašizam. Ina?e bi antifašizam bio donkihotska borba bez neprijatelja. Mora se priznati da za sada u tome ne uspijeva pa je ta borba zaista komi?no donkihotska, No, s obzirom na upornost i na potrebu aktualnog režima da se Hrvatska reustašizira, jer ona mora sebi stvoriti neprijatelja, sigurno je da ?e u tome i uspjeti. E, a tko ?e tada pobijediti odlu?it ?e  politi?ke prilike ne samo u Hrvatskoj nego i u širem politi?kom okruženju, a prije svega u Europskoj uniji, (ako je još bude). Reustašizacija se provodi tako da se svako slobodno izražavanja hrvatskog identiteta  delegitimira i delegalizira, proglašava ustaštvom i fašizmom i na taj na?in svjesno provocira hrvatsko rodoljublje i domoljublje. I to se provodi na cijelom prostoru društvenoga života, a ne samo u politici. A pošto se nacionalni identitet najizvornije i najintenzivnije izražava u kulturi, borba protiv antifašizma u Hrvatskoj usredoto?ena je na antifašizam u kulturi kako „masovnoj“ tako i „visokoj“. U masovnoj kulturi na?en je i Alfa ustaša; tko drugi nego - Marko Perkovi? Thompson s njegovim domoljubnim, za režim „ustaškim“ pjesmama. Ali, dakako, nije samo on ustaša i fašist, nego su to svi oni koji pjevaju domoljubne pjesme, pa i one koje „pretjerano“ veli?aju Domovinski rat. Thompson je pretvoren u simbol da bi po njemu neprijatelj bio vidljiviji i masama prepoznatljiviji. U „visokoj“ kulturi koju režim potpuno kontrolira sustavom financiranja i nagra?ivanja, bitka protiv „hrvatskog fašizma“ vodi se na podru?ju jezikoslovlja protiv jezi?ne samobitnosti hrvatskoga jezika jer to je ustaški nacionalizam, dakle fašizam, pa se zato vlast protivi donošenju zakona o jeziku. Dapa?e, s najviše razine državne vlasti se izražava potpora za uporabu srpskohrvatskog jezika u Hrvatskoj, izražavaju?i potporu novosadskom sporazumu o jedinstvu hrvatskog i srpskog jezika. Tako se s te razine vlasti izjavljuje, primjeri?no, da u Hrvatskoj ne treba nije?ni oblik glagola htjeti pisati po ustaški rastavljeno „ne ?u“ nego jugoslavenski „ne?u“, iako je ?ak i „Jugoslaven“ Krleža pisao po „ustaški“ rastavljeno nije?nu ?esticu ne od glagola htjeti, i iako je to bila hrvatska pravopisna tradicija sve do 1960. Ovo antihrvatsko stajalište o jeziku treba biti paradigmatsko i zastrašuju?e, izražavati imperativnu volju državne vlasti, cezara, koja ?e svakoga tko ne postupa po toj prikrivenoj direktivi smatrati ustašom i fašistom. To u najblažem obliku zna?i da piscima i pjesnicima i drugim djelatnicima u kulturi ne ?e njihovi uradci biti niti unaprijed financijski podupirani niti otkupljivani od države. Isto tako to je poruka kapitalu da se ne usudi davati potporu takvim narodnim neprijateljima jer ?e pasti u nemilost državne vlasti. Ta antihrvatska politika još je ekstremnije izražena u financiranju filmova s antihrvatskim porukama, osobito s porukama protiv Domovinskog rata. Poseban je pritisak režima na reviziju hrvatske povijesti tako da je i Domovinski rat ve?e doveden na rub osude i falsificiran tako da se sve više prikazuje kao da on nije bio rezultat povijesne inicijative hrvatskih državotvoraca, onih potu?enih u II. sv. ratu, hrvatske antijugoslavenske emigracije, onih poraženih 1971. s Titovim obra?unom u Kara?o?evi?evu te potisnute, ali nacionalno svjesne hrvatske šutljive ve?ine, nego nastavak antifašisti?ke borbe, ovaj put oli?ene u borbi protiv Slobodana Miloševi?a. Antifašizam, i samo on je stvorio Hrvatsku. Nepotrebno je dalje nabrajati sve te falsifikacijske mjere državne politike u stvaranju fašizma u Hrvatskoj, jer je ona vidljiva na svakom koraka, u svakom potezu te politike. 

     Kad je ve? izmišljen, i kad se ve? stvara neprijatelj, naravno da se mora konstruirati i ideologija koja ?e izvršiti njegovu delegitimaciju i delegalizaciju, a to je antifašizam. I tako se vratila kasnokomunisti?ka, postitovska politi?ka krilatica s ideološkom funkcijom: „Poslije Tita - Tito“. I, zaista, neumrli Tito se vratio sa svojom populisti?kom politi?kom krilaticom jugoslavenskog bratstva i jedinstva „Od Vardara pa do Triglava“. U pjevanju ove pjesme izražena je istinska, necenzurirana politi?ka svijest ljevice, ponovljeno antifašisti?ko ubijanje autenti?nog hrvatstva.

     A ako bi slu?ajno narodu bilo nejasno što je to hrvatski fašizam i antisemitizam, onda ga se metonimijski zamjenjuje s tu?manizmom. A da ta borba protiv hrvatskog fašizma i bez fašizma treba trajati trajno, osniva se i udruga Mladi antifašisti. Dakako, da bi opravdali svoje postojanje njihova je trajna zada?a stalno pronalaziti ustaše sve od vrti?a do umirovljenika. Antifašisti?ka paranoja zavladala je hrvatskom državnom politikom u cijelosti, i po vertikali i po horizontali. To je politika ubijanja hrvatstva po drugi put.  
 

VIII. 
 

      Iritiranje i provociranje hrvatskog domoljublja kod naroda još je najuo?ljivije u rasprodaji ekonomskih izvora nacionalnog života – tvornica, banaka, hotela i drugih nekretnina, kao i skora rasprodaja poljoprivrednog zemljišta. Svaki otpor toj politici, politici koja je ekonomski dovela hrvatski narod na prosja?ki štap i dužni?ko ropstvo, i time uzrokovala ponovno iseljavanje i demografsku pustoš. Kritika te politike režim naziva nacionalizmom, ustaštvom i fašizmom. Tako?er, svaki napor za nacionalnu integraciju, za politiku useljavanja hrvatske sirotinje rasute diljem svijeta – od Rumunjske do Ognjene Zemlje, kao i plasiranje kapitala hrvatskih iseljenika u Hrvatsku, prokazuje se kao nacionalizam, ognjištarstvo i ustaštvo. Poseban slu?aj je odnosa spram Hrvata u B i H.  Antifašisti kao tvrdi autošovinisti ovo pitanje tretiraju na tipi?an sitnoburžoaski na?in: Hrvati iz B i H nisu Hrvati (kao ni ostali Hrvati iz dijaspore) jer ne pla?aju porez u Hrvatskoj. U modernoj politi?koj povijesti nije zabilježen slu?aj da se nekomu ne priznaje nacionalno pravo glasovanja jer živi u dijaspori (a Hrvati u BiH de iure i nisu dijaspora), kao da Hrvati u dijaspori, recimo oni u SAD-u i drugdje diljem svijeta, žive od hrvatskog poreza! Drugo, vladaju?a politi?ka alternativa Hrvate u BiH fakti?no politi?ki izdaje u ostvarivanju njihovih prava suverenog naroda u nadmetanju s druga dva konstitutivna naroda, kako u borbi za jednakopravnost u BiH, tako i pred me?unarodnom zajednicom, a materijalno-financijski ih pomaže samo pred izbore radi glasova, fakti?no kupuje njihove glasove. A upravo su ti bosanskohercegova?ki Hrvati kao gorljivi pristaše stvaranja samostalne i neovisne hrvatske države bili proporcionalno  najve?e žrtve u II. sv. ratu i u Domovinskom ratu.

      Tako hrvatski režim od 2000. do danas sustavno radi na povratku oba potisnuta antagonizirana politi?ka subjekta iz II. sv. rata – ustaštvo i Tita s jugoslavenstvom. U tom tako iskonstruiranom antagonisti?kom politi?kom polju ta se vlast name?e kao arbitar hrvatskih interesa. Vlast, režim koji je Hrvatsku oplja?kao i državu privatizirao i tajkunizirao.

      Reviziju sporazuma o nacionalnom pomirenju u vidu tajkunsko-udbaškog sporazuma provela je ustvari privatizaciju da bi za taj povijesni zlo?in kasnije optužila Tu?mana i svoj novi režim legitimirala geslom detu?manizacije. Naravno, da je to bila obi?na demagogija i politi?ki inženjering: detu?manizacijom se uništio hrvatski ne samo ekonomski nego i politi?ki suverenitet, no privatizacija kao osnovni uzrok gubitka hrvatske slobode nije detu?manizirana. Po završetku zlo?ina detu?manizacije tajkunsko-udbaški pakt je kona?no pobjedni?ki u?vrš?en.

     U procesu privatizacije Tu?man se morao osloniti na ugledne hrvatske ekonomiste koji su dolazili ili s katedara ili nezakonitog biznisa za što su u Jugoslaviji bili proganjani. Ono što im je bilo zajedni?ko to je bio destruktivni nagon za plja?ku i socijalnu neosjetljivost, zavijeni u neoliberalnu ideologiju, neoliberalni kapitalizam. Ti tajkunsko-udbaški kadrovi su smislili strategiju privatizacije i uz pomo? stranih savjetnika davali joj pred Tu?manom aureolu svetog puta do narodnog blagostanja. Oni su dakle smišljali strategiju privatizacije, oni su pisali provedbene zakone za njezino provo?enje, oni su kona?no ukinuli Službu društvenog knjigovodstva tako da se amoralni, nepravedni i protunaravni zakoni mogu bez ikakve društvene kontrole provoditi, tj provoditi plja?ku vlastitog naroda. Model nacionalne ekonomije i stvaranje države blagostanje (welfare state) za koji su se borili hrvatski nacionalni idealisti u Jugoslaviji, odba?en je kao staromodan  i neprosperitetan; taj model koji je jedini mogao o?uvati i unapre?ivati ekonomski i politi?ki suverenitet Hrvatske.

     Što se ti?e Tu?manove odgovornosti za posljedice što ih je izazvao provedeni model privatizacije može se re?i da ona djelomi?no postoji, ali da je posebne vrste. Njegova odgovornost je položajna odgovornost. No, ova položajna odgovornost ni u kojem slu?aju nije zapovjedna odgovornost  kakvom je kvalificira ?ovjek koji je bio ili pisac ili glavni predstavlja? i zagovaratelj privatizacijskih zakona u hrvatskoj Vladi. Re?i da je Tu?man odgovoran po zapovjednoj odgovornosti zna?ilo bi da je Tu?man u najmanju ruku izvršio državni udar, suspendirao demokraciju i uveo vojnu diktaturu. To je ?isto podmetanje. Položajna odgovornost je odgovornost što proizlazi iz najvišeg položaja u strukturi državne vlasti odre?eno ustavom stanovite države, u ovom slu?aju Ustavom Republike Hrvatske

      Ali ima još jedna okolnost koja Tu?mana ekskulpira, a koja je sasvim druge naravi i drugog ranga. Naime, državotvorac po svom višem pozvanju nije ekonomist. Ako i kad provodi svoju samovolju u tom podru?ju državnog života u pravilu je neuspješan.

      Dakako, ta se Tu?manova odgovornost, ako postoji, može kvalificirati samo kao politi?ka. Dapa?e, moglo bi se govoriti i samo o njegovoj državni?koj neuspješnosti na podru?ju gospodarstva, a o odgovornosti za privatizaciju onih koji su je planirali i proveli. 
 
 

IX 
 

      „Ustaštvo“ se tako vra?a kroz dva psihološka kanala. Jer, naturanjem Titovog lika i djela otvara se asocijacijski lanac koji sadrži i ono drugo osporavano, potisnuto koje je bilo potisnuto skupa s Titovim likom i djelom -autenti?no hrvatstvo koje izbija kroz drugi kanal. To je ono autenti?no hrvatstvo koje je potiskivano od 1102., ono hrvatstvo hrvatskog srednjovjekovnog kraljevstva… Star?evi?evo, Radi?evo, Ma?ekovo pa sve do Paveli?eva i Tu?manova hrvatstva. Taj asocijacijski lanac nužno je kao drugo potisnuto istoga, iste traume nastale tijekom povijesti, a naro?ito svježe i duboko urezane traume nastale iz sukoba iz II. sv, rata, masovnopsihološki bolno urezane u hrvatsku psihu, a i psihološko topi?ki su bili na istom mjestu. Ono je psihološki nužno moralo tražiti i na?i izlaz i našlo ga je kroz taj drugi kanal jer ga je povratak Titovoga lika i djela razotkrio i trasirao mu put iz potisnutog u politi?ku svijest. To autenti?no potisnuto dolaskom u masovnu politi?ku svijest htjelo se politi?ki konstituirati kao hrvatsko politi?ko Ja i Nad-ja. No, upravo je tu nastupilo manipuliranje i politi?ko-psihološki inženjering s autenti?nim hrvatstvom: manipulacija je u tome da ga se prizivalo u politi?ku svijest da bi ga se ponovo radikalno negiralo fašizacijom, i a contrario demokratskom legitimacijom udbaško-tajkunskog režima koji nastavlja demokratske tradicije jugoslavenstva, naravno reformirano u zapadno balkanstvo. Tako je tom manipulacijom i psihološkim inženjeringom autenti?no hrvatstvo koje se  u Domovinskom ratu mu?no probijalo kao povratak sebi hrvatskoga politi?kog bitka, a koje je, kako smo rekli, bilo potiskivano od 1102. ponovo potisnuto. Da tragedija hrvatskog politi?kog bi?a bude potpuna, ono je bilo potiskivano i za vrijeme NDH t.j. 1941-1945. Naime, osim Tita i jugoslavenstva ono je bilo potiskivano i od fašizma i od nacizma. Nacizam i fašizam podijelile su Hrvatsku na dvije interesne zone – talijansku i njema?ku. Fašizam, fašisti?ka Italija je bila naro?ito agresivna sa svojim geopoliti?kim ambicijama obnove Rimskog carstva dakako, kao fašisti?kog. To se naro?ito agresivno okupatorski odnosila prema NDH što je naravno uklju?ivalo okupaciju i oduzimanje i pripajanje Italiji Istre i velikog dijela Dalmacije, s tim da je njezina okupacijska zona sezala sve do Karlovca. S druge strane nacizam (koji je, kako je poznato, bio jugoslavenski i prosrpski, što ipso facto zna?i antihrvatski, raspoložen sve dok engleska obavještajna služba nije 27. III. 1941. organizirala pu? i dovela na vlast probritansku vladu), je tako?er radi svojih takti?kih i strateških interesa ?esto reagirao okupatorski. Hrvati su morali hraniti nacisti?ku vojsku na svom podru?ju, slati svoje vojnike na isto?no bojište, NDH vojska je ovisila o oružju Njema?ke koje joj je bilo ?esto uskra?ivano i td. a doga?ale su se povremeni pokolji hrvatskog stanovništva, kao ono po Dalmatinskoj Zagori i dr. koje je samo naizgled bilo nemotivirano. Naime, malo je poznato da je vrhovno vojno zapovjedništvo Njema?ke na ?elu s nekim politi?ko-vojnim najbližim Hitlerovim suradnicima  (Göring) uporno tražilo od Hitlera da se obra?una s NDH jer da bi tako oslabio Titov pritisak na njema?ku vojsku. Spomenuti pokolji bili su upravo dio te politike pritiska na NDH. Drugo, poznato je da su tijekom II, sv. rata izme?u Nijemaca i Titovih zastupnika u Zagrebu povremeno sklapani vojni aranžmani na štetu NDH.. Zbog tih kontakata, njihove tajnosti, ?ak je kod dijela Titovih suradnika postojala sumnja da on pravi izdajni?ki pakt s Nijemcima u korist NDH, a na štetu tzv. NOB-a.

X.

      Nasuprot svemu tomu, narodni oslobodila?ko-obrambeni pokret, a naro?ito kod sudionika Domovinskog rata koji nisu sudjelovali niti znali da se stvara izdajni?ka udbaško-tajkunska koalicija, bili su autenti?na negacija svih tih negacija hrvatstva. Bila je to herojska hrabrost bez saveznika, borba protiv svih pod kapom nebeskom, a za svoje ozbiljenje. Na žalost sve je to upropašteno sporazumom s UDBA-om, sa stvaranjem buržoaske tajkunsko-udbaške klike i režima koji falsificira povijest kompromitiraju?i autenti?no hrvatstvo njegovom naknadnom fašizacijom. Zlo?udnije samonegacije, psihološki dubljeg samoprijezira i autošovinizma nije mogu?e ni zamisliti. Na tim falsifikatima prave se disertacije, pravi se tobožnja znanost (a u biti nova ideologija). Tako se na pr. psihologijski falsificiraju razlozi tolikih samoubojstava sudionika Domovinskog rata, kao i ustezanje Hrvata od prokreacije (ra?anja), s tobože stvorenim nerealnim o?ekivanjima u Domovinskom ratu kojima je nemogu?e udovoljiti jer su, zapravo, iluzije. To je taj genocidni psihološki inženjering. A zapravo, svi ti izgledi i obe?anja dani u Domovinskom ratu, stvoreni i dani bilo kako bilo, bili bi kompenzirani narodnom sviješ?u u skladu s na?elom stvarnosti. Sa sviješ?u da se sve to ne može odmah ostvariti u oplja?kanoj i spaljenoj zemlji, bili bi kompenzirani narodnim samoodricanjem i svjesnom žrtvom. Ali ono što branitelji, kao i sva ostala nacija (osim klike koja i ne spada u naciju), ono što nisu mogli psihološki izdržati, ono što im je palo teže od svih ratnih rana, to je ponovno potiskivanje autenti?nog hrvatstva u korist udbaško-tajkunske klike i njihove od naroda oplja?kane imovine kao i one predane strancima.

      A hrvatski narod nije tražio ništa iznimno, ništa što nemaju svi suvereni narodi: Francuzi, Englezi, Španjolci, Rusi, Talijani…Posebno se to odnosi na Italiju i Talijane. Italija koja je iznjedrila fašizam i fašisti?ki pokret (Mussolini) i vodila fašisti?ke okupatorske ratove, nije zbog toga imala nikakvih politi?kih ili drugih posljedica. Pa i kad dan danas vo?ena fašisti?kim idealima polaže pravo na dijelove hrvatskog ozemlja nitko im iz svijeta ne predbacuje fašizam. (Dakako, to se ne ?ini ni drugim državama koji su imali fašisti?ke režime – Ma?arskoj, Rumunjskoj i dr.). Prokletstvo fašizma je palo samo na autenti?no hrvatstvo: ono koje je protiv svih negacija – fašizma, nacizma i komunizma htjelo stvoriti svoju suverenu državu, izgraditi svoju nacionalnu samosvijest, svoje nacionalno dostojanstvo (svoje Ja) i samostalnu, neovisnu, suverenu državu (suverenitet, Nad – ja). Ali da jednom zauvijek bude jasno i posljednjem Hrvatu: za tu stigmu nije Hrvatima nitko kriv izvan Hrvatske. Za tu stigmu kriva je doma?a izdaja koju je kreirala, i održava je upornim etiketiranjem, doma?a udbaško-tajkunska klika. Hrvatska je ponovo u emigraciji. Ali sada u unutarnjoj: u mûku, u depresiji, u izumiranju.

     XI. 
 

     S obzirom da je projekt privatizacije zajedni?ki projekt udbaško-tajkunske klike, kadrovski regrutirane i od „desnice“ i od „ljevice“ sasvim je razumljivo da su se morali usuglasiti i ideološki. A to je najlakše, dakako, po receptu svojih zapadnih neoliberano demokratskih pokrovitelja, ako se i jedni i drugi odreknu svojih ideologija i suglase da ?e graditi hrvatsko društvo kao neideološko, odnosno postideološko. Pošto je tako nestalo ideoloških krajnjosti ostao je samo centar kao politi?ko polje. Centar i kao politi?ka ideologija i kao politi?ka praksa ali - kapitala. U njemu su se zajedno našle i neoliberalna desnica i neoliberalna, kapitalisti?ka, ljevica, kao vladaju?e parlamentarne stranke sa svojim koalantima. Na ?elu koalicija su, dakako, dvije vode?e stranke koje su sada politi?ko pragmati?ni i ideološki blizanci, a konkurencija me?u njima više i ne može biti politi?ka, nego samo karijeristi?ko sva?ala?ka: bitka za prestiž i ugled, tko ?e biti ministar ili premijer i provoditi jednu te istu politiku, politiku politi?kog centra. A što je, zapravo, taj politi?ki bijeg u politi?ki centar, kao u hinjenu politi?ku neutralnost? Zašto je on zapravo bio logi?an izlaz za novi, udbaško-tajkunski sporazum? Objašnjenje politi?kog centra za nas je sudbonosno pitanje. Prvo zato, jer je to zbilja u kojoj živimo, a u kojoj ne želimo živjeti, i drugo spoznaja politi?kog centra uvjet je da domislimo horizont politi?kog bitka slobode izvan i preko politi?kog centra, horizont kojega želimo ozbiljiti i u njemu živjeti.

     Interesnu stranu toga bijega ve? smo objasnili. Ostaje nam objasniti njegove ostale aspekte.

     Psihološki, bijeg u neutralnost politi?ki se ostvaruje kao bijeg u politi?ki centar. Kakav je to bijeg i od ?ega?

     To je bijeg od identifikacijske snage, bijeg od društvenoga statusa suverena, bijeg od odgovornosti koju ima suverenitet za društvo i državu. Uzrok i posljedica bijega od te identifikacije je gubitak samosvijesti. u pasivni status ženskog. No, bijeg kao povla?enje na poziciju ozna?enika je u biti iluzija, Gospodar nikad ne može nestati, odnosno on je uvijek nadomješten. Ako se istroši ili izgubi jedna vlast, Gospodar, na njegovo mjesto dolazi drugi.  Dakle, taj bijeg je iluzija ginekokracije koja svoju nemo? želi pretvoriti u snagu služenja, privilegij pod?injenoga, službu hegemonu pokrovitelju, aranžeru udbaško-tajkunske sprege, odricanje od suvereniteta

     . Prije svega to je bijeg od prošlosti. No, time je ujedno otklonjena mogu?nost masovnopsihološke abreakcije s u?inkom katarze. Po završetku rata, a naro?ito poslije 2000. kad se udbaško-tajkunska vladaju?a politi?ka klika (državna i strana?ka), priklonila vladavini tipa neoliberalne demokracije nastao je op?i bijeg u politi?ki centar. Rezultat je to istovjetna nastojanja, težnja i ljevice i desnice da se izbjegne identifikacija s traumatizatorima iz II. sv. rata, bilo s ustašama bilo s boljševi?kom ljevicom. Na psihološkoj razini to je bila slabost, nedostatak snage, kukavištvo da se prerade traume iz toga rata. No, vladatelji su postupili po refleksu politi?kog oportunizma, jer su smatrali (što u biti nije bilo nužno) da to od njih o?ekuje veliki Drugi, hegemon, Nad nad-ja, njihov politi?ki ozna?itelj. Desnica je bježala od identifikacije s „ustaškim kolja?ima“ a ljevica s partizanskim, boljševi?kim komunisti?kim hrvatskim nacionalnim autogenocidom (Bleiburgom i drugim zlo?inima). Nisu imali hrabrosti za pro?iš?enje, katarzu lustracije (što im Nad nad-ja ne bi zamjerio, dapa?e pozvao ih je na to – Vije?e Europe rezolucijom br.1481), nego su pobjegli u neutralno – „?isti“ politi?ki prostor, bezgrešnu ?isto?u, u politi?ki centar koji do tada nije bio uprljan zlo?inom.Važno je napomenuti da nacije preradu traume, lustraciju s psihološko-moralnim stvarnim u?inkom, mogu provesti samo ako to u?ine po svojoj svijesti i savjesti, po vlastitom politi?ko-psihološkom moralnom uvidu o potrebi za nju, a ne ako ih na to natjera otu?eni Nad nad-ja jer on nema psihološke pozitivne relacije prema doti?noj naciji, t.j one relacije koja može biti psihoterapeut. On, naime, kao Gospodar uvijek ima višak užitka, sadisti?koga, a sadist ne može biti iscjelitelj psihoterapeut (Haag).

     U po?etku, kad se tek konstituiralo neutralno politi?ko polje, ono se kao takvo konstituiralo isklju?ivo kao privremeno neutralno politi?ko, ponajviše iz oportunih razloga radi provo?enja privatizacije, ali s jasnim odabirom politi?kih vrijednosti. Tek kad se ustavnom reformom iz 2000. dokinulo republikansko ustavno ure?enje i zamijenilo parlamentarnim, i normativno usvojila ideologija liberalne demokracije, dolazi do totalitarizacije ginekokratske liberalne demokracije i bijega u neutralno politi?ko polje. Kao ideologija liberalna demokracija je neutralna u odnosu na kulturne, moralne i politi?ke vrijednosti. No, ta neutralnost ima i svoju drugu stranu: ona je angažirana, ali samo u osvajanju vlasti i materijalnih dobara.To je druga strana neutralnosti – pragmatizam, što zna?i da mu nije stalo ni do kojih trajnih pa ni ontoloških vrijednosti, nego samo do koristi bez obzira na moralnost ili neke druge vrijednosti. Ona kao neutralno polje izaziva angažiranje nagona za osvajanjem vlasti i nagona posjedovanja ideološkom silom. Ti nagoni su proveli privatizaciju u obliku prvobitne akumulacije kapitala kako ju je opisao Marx. Neutralna je u odnosu na prošlost, pa?e i na samu povijest. Pa i na budu?nost; ona nema ništa milenaristi?kog – ništa ne obe?ava, ne obe?ava bolji život kao svoje kona?no postignu?e, što je bio slu?aj s fašisti?kom i komunisti?kom ideologijom. Ta ideologija ra?una samo sa sadašnjoš?u pa se taj bijeg pokazuje kao uvjet za nastanak ginekokracije, bijeg u Ono (nesvjesno) koje nema temporalnu dimenziju. 

     Ginekokracija i Gospodar dva su me?usobno uvjetuju?a masovnopsihološka ideologijska pola. Otuda Gospodar u liberalnoj demokraciji zauzima mjesto izbornoga diktatora. To je ideologijski paradoks, ne apsurd. Tko bi pred pola stolje?a tvrdio da je to mogu?e bio bi ismijan kao obi?ni konstruktor nemogu?ega, „?ovjek bujne mašte“, fantast. A, eto, ipak je mogu?e. 
 

     XII. 
 

     Drugi svjetski rat freudovski promatran kao ekstremno djelovanje nagona smrti i nagona života s dominantnom prevlaš?u nagona smrti u njihovu sukobu, pruža nam zanimljivu masovnopsihološku sliku djelovanja u Hrvatskoj. Iako su se ustaški i komunisti?ki pokret ideološki i akcijski o?itovali u istom antagonisti?kom polju suprotnosti ta dva nagona i kao gra?enje i kao razaranje, ipak su se po intenzitetu tih nagona i po pretežitom djelovanju znatno razlikovali. Kod komunisti?koga pokreta prevladavao je, i kao takav se o?itovao, nagon smrti kao samoubojstvo – uništenje vlastite države i po?injeni genoicid simboliziran u Bleiburgu i Križnom putu, a nagon života kao afirmacija svoga otu?enoga sebstva – jugoslavenstva. Dakle, kao destrukcija prema unutra, a kao gra?enje prema vani. Kod ustaškog pokreta pak, nagon smrti se o?itovao kao destrukcija prema vani – prema jugoslavenstvu i Jugoslaviji kao prema svom neprijateljskom otu?enom sebstvu, a prema unutra prevladavao je nagon života kao afirmacija sebstva, hrvatstva, kao gra?enje.

     Ovaj sukob nagona smrti i nagona života na žalost je potisnut kao uvjet bijega u neutralno, pa je izostala primjerena abreakcija kao katarza. No, kako znamo, u psihi?kom životu naroda, kao ni u pojedinca, ništa trajno ne nestaje, ništa se trajno ne gubi. Trauma izazvana tim sukobom potisnuta je u „vlast“, u podru?je „prisile ponavljanja“ gdje se zgusnulo u simptom kao simbol sje?anja koji se povremeno pojavljuje na površini politi?koga života i koji ?e se i dalje pojavljivati kao „neiskupljeni duh“.

     Bijeg u politi?ki centar omogu?uje veliki komoditet vladanja u op?oj duhovnoj neutralnosti, pa tako i u vjerskoj. Neutraliziranje – ekvidistanciranje od svega što bi tjeralo na vrjednovanje i zauzimanje stajališta, pa  tako i ekvidistanciranje od vjerskih konfesija. Vjerska neutralnost nije isto što i vjerska tolerancija. Tolerancija zna?i dopustiti svakome slobodu savjesti: nikoga ne progoniti zbog njegove vjere, dopustiti supostojanje raznih religija u istom društvu, dopustiti stanoviti religijski pluralizam. Za neutralizam pak, nije važno u što i kako tko vjeruje jer je vjera ionako „iluzija“, pa tko ?e i na kakav na?in posvetiti i poštivati svoju iluziju to je njegova stvar! To je strogo privatna stvar svakog slobodnog pojedinca, stvar koja ne simbolizira ni društvo ni državu. Stoga u temeljne vrijednosti i EU-a ne može u?i krš?anstvo jer ono nije dio simbolike ni ?lanica pa ni njihove zajednice. No, de facto, krš?anstvo je zaista posredovalo prijenos i unos cijeloga naslije?a kulture i civilizacije starine na Zapad: gr?ku filozofiju, rimsko pravo, reformiranu židovsku vjeru, egipatsku matematiku i t.d.  i zato je supstancijalni dio identiteta Zapada. Me?utim, religijski neutralizam pretpostavlja indiferentnost na religiju kao takvu i obi?no odustajanje od vlastite vjere i ostavljanje praznog prostora za širenje drugih, pa i novih religija (od animizma, šamanizma do scijentologije). Time je religijsko, jer vjerska orijentacija relevantno utje?e i na politi?ku, uvu?eno u politi?ko polje. Religijski neutralizam nije samo odvojenost religije od države i društva, nego prepuštanje države i društva da budu zaposjednuti drugim, svjetovnim religijama, ideologijama – liberalizam, socijalizam, fašizam, komunizam. ?ovjek kao duhovno,  metafizi?no bi?e,  ne može ontološki podnijeti duhovnu prazninu koja nastaje kao manjak, kao žudnja kad nestane svaki oblik vjere pa ?e uvijek vjerovati. Kuda vodi vjerska neutralnost Zapad pokazao je njegov susret s islamom na upravo krš?anskom Zapadu, koji izravno i to agresivno, ne samo vjerski, nego i civilizacijski negira Zapad shva?aju?i to kao svoje vjersko poslanje.   

     Neutralnost politi?kog centra se o?ituje i u neutralnom odnosu spram povijesti. Povijest se zara?enih strana iz bivše Jugoslavije mora pisati pod op?om zapovijedi Nad nad-ja tobožnje objektivnosti – ne prisvajati povijest – izri?aj koji s obzirom na semanti?ku plitko?u ima zna?aj obi?ne parole.  Povijest je takore?i bez aktivnog, valoriziranog subjekta. Ona nije ni?ija. Ona je doga?anje s jednakopravnim sudionicima bez aksiološkog dodatka. Interpretacija povijesnih doga?aja mora biti nepristrana ni hvale?i ni kude?i nijednog antagonista u doga?anju. Ni hvale?i borca za pravdu i slobodu niti -kude?i agresora zlo?inca i hegemona. Naprosto tako se nešto dogodilo, a to što se dogodilo nema vrijednosne relevancije. Antagoniste treba svesti na sudionike doga?aja, njih treba samo nabrojiti i uvesti u neutralnu mrežu doga?aja i sudionika, mrežu ispražnjenu od vrijednosnih sudova. Tako pisana povijest nema uspjeha i promašaja, ima samo doga?aje bez aksiološkog vrjednovanja. Kao primjer neka nam posluži diktat Bruxellesa da narodi sudionici u agresivno-obrambenim ratovima s prostora bivše Jugoslavije moraju napisati zajedni?ku, tako neantagoniziraju?u povijest. Udbaško-tajkunska klika kao da dovikuje: to ispražnjeno vrijeme od povijesnosti konstituiralo je prazno vrijeme koje je nas omogu?ilo. Povijest pripada nama. To što je ta egzistencija prazna, negativitet supstancijalne egzistencije, zamjena za egzistenciju i?ega supstancijalnoga, i?ega vrijednosnoga, nikome ništa. Mi smo tu, to je jedino istinito i važno. A u biti ta egzistencija je prisvojena praznina.

     Neutralizam nametnut od Nad nad-ja kao stanje politi?kog duha pod?injenoga prije svega relativizira državni suverenitet. Globalizacija mu oduzima teritorijalnost, veliki Drugi (hegemon, maskiran u svjetski poredak) mu se name?e kao Zakon, njegova volja mora biti interiozirana kao vlastita. Jedino Nad nad-ja ima teritorijalnost, globalnu – cijelu Zemlju. Sve ostale teritorijalnosti su ispražnjene, imaginarne. Bivši državni suvereniteti opstoje samo kao lokalna namjesništva koje izvršavaju volju svoga Nad nad-ja. Tako se ideja globalizacije u ispunjenju poklapa s religijskom, krš?anskom idejom „jedno stado, jedan pastir“, ali u bitnoj inverziji: da bi se taj dictum ispunio ne smije biti jedna vjera nego njih proizvoljno mnogo, ili pa?e nijedna, što je bolja varijanta istoga. No, u svakom slu?aju religija ne ulazi, nije dio simboli?ke mreže Nad nad-ja. Isti smisao ima i interkulturalnost jer se dictum ostvaruje iznad kulturnih ozna?itelja, ne relacionira se spram kulture, pa?e u krajnjoj izvedbi ni spram jezika. „Jedan pastir jedno stado“ zna?i jedan Nad nad-ja i jedna svjetska masa. To multikulturalnost ?ini manipulacijskim materijalom hegemona.      

     Nezasluženi uspjeh politi?kog centra proizlazi iz njegova lažnog ugleda, naivne predodžbe kao „dobra dobre politike“. Ta predodžba ima lažni pojam politi?kog centra kao same jezgre politi?kog, jezgre dobra, takore?i kao Kantove misti?ne Stvari-po-sebi, kao ono izbavljuju?e dobro koje tek što nismo dosegnuli. Ta naivna predodžba lijevo i desno u politici doživljava kao negiranje dobra, kao nasilni rascjep, raspad toga dobra, kao zlo antagoniziranja društva, a ne uvi?a da je društvo ve? prije konstituiranja centra antagonizirano, i da centar kao „snaga neangažiranosti“, kao praznina pravednosti i moralnosti, uvažava taj antagonizam i spram njega je sasvim ravnodušan. Dakle, on upravo dopušta radikaliziranje antagoniziraju?ih socijalnih komponenata tako da društvo politi?kog centra postaje sve antagoniziranije, sve više se raspada na radikalno siromašne i radikalno bogate, na radikalno mo?ne i radikalno nemo?ne. Takvo društvo ima sve manje od sredine koju je Aristotel postulirao kao najve?e politi?ko i socijalno dobro države. Tako taj tobožnji uzmak od miješanja, taj neutralizam ima suprotni u?inak – u?inak jakog, angažiranog socijalnog miješanja. Politi?ka pozicija politi?kog centra je sasvim suprotna njegovoj demagoškoj poziciji. Ona je laž koja odgaja iluziju o homogenom, nekonfliktnom društvu koje je nadraslo svaku ideologiju i uvodi ?ovjeka (?ovje?anstvo) u iluziju postideološkog društva prakti?nog bi?a kojemu je dovoljan pragmatizam. Tako pragmatizam prakti?nog bi?a postaje ideologija pod koprenom antiideologije. Neutralisti?ki se pragmatizam pretvara u opasnu ideologiju jer amortizira sve što je subverzivno progresivno u gra?anskom društvu hegemonije kapitala,

      Politi?ki centar sebe lažno prikazuje kao zajedni?ki, neantagonisti?ni temelj društva. Me?utim, on je u politi?koj zbilji ono što Slavoj  Žižek s pravom naziva „para-politika: pokušaj da se politika depolitizira (prevede u logiku policije): politi?ki sukob se prihva?a, ali se preformulira u natjecanje, unutar reprezentacijskog prostora, izme?u priznatih stranaka/?imbenika, za (privremeno) zauzimanje položaja izvršne vlasti“ To je pokušaj depolitizacije politike, da svatko radi svoj posao (policijski poredak) i tako, prema Jacquesu Rancièru deantagonizira društveni život, (poništi politi?ki poredak). Ta depolitizacija je ustvari antidemokratski upad u politiku. Fiksiranje procedura politi?kog natjecanja je povratak u predpoliti?ko stanje. Sa svojim utvr?enim pravilima o natjecanju stranaka za privremeno preuzimanje izvršne vlasti, parapolitika je istupila iz podru?ja politi?kog i preuzela logiku agonisti?kog sportskog natjecanja. To što radi politi?ki centar, zamjenjuju?i sukob s procedurom, neutralizira sukob, moment koji konstituira politi?ko, poništavanje je samog politi?koga.

XIII. 
 

      U politi?kom svjesnom globalizacije kojoj je naravni milje politi?ki centar, kojoj je izvrgnut svijet i u njemu i Hrvatska, upravo je to intencija – depolitizirati cijeli svijet uz to da ostane samo gospodarsko takmi?enje, (dakako uz ne diranje u po?etnu ste?enu prednost globaliziraju?ih nacija koja ?e im omogu?iti trajnu hegemoniju ne samo gospodarsku, nego i politi?ku). Dakako, u to predpoliti?ko, odnosno postpoliti?ko stanje ?e biti dovedene hegemonizirane nacije, a nacije hegemoni ?e i dalje ostati u svjetskoj areni politi?koga. Politi?ke igre ?e se i dalje igrati u politi?kom polju koje ?e kao antagonisti?no ostati izme?u globaliziranoga Zapada i neglobaliziranoga Juga i Istoka. Me?utim, nasre?u, logika globalizacije sadrži u sebi samonegaciju. Naime, svaka pobuna globaliziranih nacija dobit ?e status disidentske nacije, a bilo bi nedijalekti?no i suprotno masovnopoliti?koj psihoanalizi nacija zaklju?iti da ?e sav mukotrpni trud nacionalne individualizacije proveden tijekom povijesti kao mu?an i tegoban proces postanka iz mase u subjekt za se, zauvijek propasti. Globalizirane, tj. nacije koje su prodale svoj nacionalni suverenitet za buržoasku liberalnu demokraciju, prodale su ga jeftino i uglavnom u strahu od komunizma i u zabludi za stjecanje tobožnje slobode i bogatstva u krilu liberalne demokracije Zapada. Uvažavaju?i prethodno bilo bi pogrešno zaklju?iti da se globalizacija mora dovršiti da bi otpo?eo proces deglobalizacije. Bilo bi to neznanstveno, protivno svim naciologijskim zakonima negiranje snage nacionalne svijesti i samosvijesti – nacionalnoga Ja i Nad-ja, snage koja ?e resubjektivizacijom pokrenuti proces vra?anja korijenima, svojoj biti, svojoj zasebnosti.

      Dakle, usprkos globalisti?kom bijegu u asepti?nu tobože ideologijsku i drugu neutralnost, taj antiEdipski odnos koji po?iva na antagonizmu koji izaziva sàmo neprijateljstvo, ubijanje bez kajanja i bez doprinosa moralu i religiji, op?enito civilizaciji, srušit ?e sam glavne vidove globalizacije. Ostat ?e samo financijska ili u najboljem slu?aju gospodarska globalizacija, i to ne za trajno. To je dakle crv koji ?e joj izgristi temelje potiho i nevidljivo.  

       Za svjetsku, zapadnu, desnicu u postmoderni je tako?er problem kako globalizam i neoliberalni kapitalizam shva?eni esencijalisti?ki i koji su iznjedrili postmodernu na krilima liberalne demokracije, kako tu postmodernu koja je o?ito ljevi?arska, integrirati u svoje desne ciljeve, u desni?arsku politiku. Jer, liberalno demokratski ratovi u Iraku i Afganistanu su dio desne neokolonijalne politike prema vani jer je postmoderna ljevica, u ?iji fond ideja spada i teorija univerzalnih ljudskih prava, pa i prava na nacionalno samoodre?enje, na život bez hegemonije i ugnjetavanja, iznutra potkopava. Postmoderna bi po definiciji trebala biti ne samo kraj ideologije neoliberalizma nego i kolonijalne politike. No, na tom su se mjestu našle kapitalisti?ka ljevica i desnica i stvorile politi?ki centar koji kao takav tobože pragmati?an i ideološki neutralan omogu?uje voditi i desnu i lijevu politiku. A jedna od bitnih svojstava politi?kog centra je da je društveno nesolidaran, što, dakako, odgovara i hrvatskoj parlamentarnoj i desnici i ljevici. Iz toga ujedno vidimo da je socijalno demokratska ljevica pragmati?no konzervativna, jer ona isto kao i socijalno konzervativna desnica odbacuje državu blagostanja. U tom odbijanju države blagostanja spada i koncept Tre?eg puta, politike socijalno demokratske ljevice. Takav politi?ki centar je prihvatila kao svoju ideologiju i kao svoju pragmu i udbaško-tajkunska klika.

     XIV. 
 

     Urušavanje komunizma i promašaj Marxove teorije društva dovelo je u škripac teoriju društva i filozofiju teorije društva op?enito. Uza sve teorije, uza sve revolucije, ?ovje?anstvo se simboli?no, glede odnosa dominacije, nije pomaklo dalje od po?etnog stanja: s jedne strane hegemonija a s druge hegemonizirani, s jedne strane bogatstvo, luksuz, uživanje i dominacija, a s druge siromaštvo, oskudica i bolna uskrata u životu. Zna?i li to da je kapitalizam neuništiv, da je on ono Nietscheovo vje?no vra?anje istoga? Postoji li uop?e rješenje izvan hegemonije i kapitalizma? Jesu li uzaludne sve teorije jer hegemonija i kapitalizam na koncu uvijek pobje?uju? Zna?i li to da je globalnom pobjedom kapitalisti?ke liberalne demokracije došao Hegelov, odnosno Fukuyamin Kraj povijesti jer je ta pobjeda ustvari pobjeda globalnog demokratskog poretka kao tobože racionalnog oblika života putem onog Hegelovog izmirenja. No, na neki na?in ne samo intuicija, nego i evidencija isprobanih i potrošenih ideja i teorija tijekom povijesti sugerira nam da je zaista došao kraj neke povijesti. Ali dijalektika je svevremenska i znamo da nije tako, da nije došao Kraj Povijesti ni povijesnosti. Pa kakvoj povijesti je došao kraj?

     Neki teoreti?ari (Žižek) smatraju da je s globalnim kapitalisti?kim poretkom uspostavljena „globalna reflektivnost“ pa da je u tom smislu raskinut kvalitetni raskid s dosadašnjom povijesti pa da živimo u posthistorijskom društvu. Mi se s takvim stajalištem ne slažemo, ne samo što smatramo da nije uspostavljena „globalna reflektivnost“ nego i zato jer nije došlo do spomenutog izmirenja, da suvremena liberalna demokracija sve više poprima totalitaristi?ki zna?aj što je siguran znak zastoja i okretanja unatrag. Stoga ili ?e postignute slobode degenerirati i i?i natrag u društvo poja?anog antagonizma i me?unacionalnih i klasnih borba i tako „ponovo zapo?eti povijest“ ili ?e na?i rješenje, ali ne u op?oj moralnoj degeneraciji postpostmoderne, u „smrti povijesti“. Bit ?e prije da je došlo do kraja liberalne demokracije, njezine globalne dominacije i da se ra?a ne samo novi svjetski geopoliti?ki poredak nego i nova ideologija. Kraj dominacije liberalne demokracije percipira se kao kraj povijesti zbog naravi te ideologije koja sebe proglašava krajem ideologije uop?e, jer je došlo do izmirenja hegemona i hegemoniziranog, Hegelovog gospodara i sluge, i stvaranja univerzalne i homogene države, u kojoj svi imaju jednaka prava (unuverzalizam) a klase su nestale. Sintagma i ideja „kraj povijesti“ je kao i ostali endizmi doživjela ne samo kritiku nego i neslavni kraj. Naime, neposredno nakon što je Fukuyama objavio svoju knjigu (Kraj povijesti i posljednji ?ovjek, 1989.) zaredali su geopoliti?ki doga?aji koji su ga demantirali tako da se i sam odrekao te ideje…

     No, Hegelova ideja pomirenja ostaje i dalje aktualna, ali ne kao dostignuto, nepomi?no, krajnje stanje, nego kao povijesni proces, i ne na osnovi neoliberalne demokracije….

     Da se ra?a novi svjetski geopoliti?ki poredak ne treba više posebno ni objašnjavati. Padom komunisti?kog bloka nakratko je prestala vladati bipolarna hegemonija, a zamijenio ju je unipolarizam (SAD) koji je me?utim izranjanjem novih svjetskih sila - Rusije, Kine, Indije, Brazila, Japana… ubrzo zamijenjen multipolarizmom … To su u?inci tehnološkog napretka kombiniranog s neoliberalizmom u ekonomiji. Ali je tu prisutan i povijesni paradoks, jer je u tom op?em napretku integrirana i njegova negacija, kao što vidimo iz aktualne društvene krize Zapada. No, stvaranjem novog svjetskog geopoliti?kog poretka, ipso facto se on stvara kao eminentno antagonisti?ki svjetski poredak, što zna?i da se stvaraju i novi uvjeti za nove sukobe i natjecanja koji ne ?e biti samo gospodarski niti metonimijski sportski, nego ?e biti pravi ratni sukobi. „Demokratski“ ratovi (Irak, Afganistan) što ih je vodila i još vodi liberalna demokracija  (na ?elu sa SAD-om) bit ?e uskoro zamijenjeni nacionalnim ratovima, oslobodila?kim antiglobalisti?kim i antihegemonisti?kim, antiosvaja?kim, ali i osvaja?kim ratovima.

     XV.

     No, kako smo upravo svjedoci, trijumf neoliberalne demokracije bio je ipak kratak. Ona se upravo urušava u krizi koja je njoj imanentna i koja je bila predvidiva i predvi?ena. U tom novom stanju svijeta treba biti realisti?an i vidjeti što za Hrvatsku danas trebamo, možemo i moramo napraviti da bi je izveli iz stanja u kojem se našla kako smo to naprijed ustanovili. A da za Hrvatsku treba mnogo napraviti to je o?ito, jer hrvatsko pitanje nastalo gubitkom hrvatske državne samostalnosti 1102, još nije potpuno riješeno ni geopoliti?ki, što je ina?e uvijek prethodno pitanje za po?etak potpunog rješenja. Hrvatska je geopoliti?ki nedovršena država, a na žalost, takvo stanje hrvatstva je op?enito – nedovršeno. Riješeno je samo polovi?no i to nominalno. Jer, nominalno Republika Hrvatska je samostalna, neovisna i suverena država. Ali samo nominalno, jer nije na zadovoljavaju?i na?in riješeno pitanje raspodjele društvene mo?i, unutarnjeg državnog ustrojstva i pitanje vladaju?e ideologije kao i pitanje društvenih vrijednosti (aksiološki problem). Ako smo do 1990. govorili da ne ?emo vje?no služiti tu?im gospodarima, poslije stvaranja Republike Hrvatske promijenilo se samo to da sada ne služimo samo tu?im, nego i doma?im gospodarima.

     Kao što se ina?e bilo koje društveno pitanje op?eg zna?aja metodološki i operativno rješavaju?e treba razmatrati i rješavati kontekstualno, tako se kontekstualno treba razmatrati i tražiti rješenje i za hrvatsko pitanje. Kao što je to pitanje za vrijeme Jugoslavije (a i ranije), razmatrano i pokušavano riješiti uzimaju?i u obzir interese drugih nacija u toj državi, kao i interese Zapada za opstanak Jugoslavije, tako i sada pri dovršavanju rješenja hrvatskog pitanja treba uzeti u obzir da poslije ulaska Hrvatske u NATO i Europsku uniju, Hrvatska globalno dijeli sudbinu tih vojno-politi?kih entiteta. Politi?ka sudbina Zapada postaje politi?ka sudbina Hrvatske. I u zlu i u dobru. Dakako, više u zlu nego u dobru.

     No, kolikogod politi?ka sudbina Hrvatske bila odre?ena kontekstualno ona ipak ostaje nacionalna država Hrvata iako neminovno otu?enog izvršavanja suvereniteta, imat ?e i svoju posebnu, specifi?nu politi?ku sudbinu. Jer, iako je prenijeto izvršenje suvereniteta na Nad nad-ja, Gospodara, hegemona, na spomenute entitete i njihove vo?e, sam suverenitet izvire iz naroda, vezan je isklju?ivo uz narod, pa ga je nemogu?e od njega odvojiti i prenijeti na Drugoga. To naro?ito postaje vidljivo u razdobljima krize kakva je sada zahvatila zemlje pripadnice tih entiteta, kad svaka nacija traži rješenje za se prema svojim nacionalnim specifi?nostima. Time nacije, pa?e, uzimaju natrag i samo izvršavanje suvereniteta. Dakle, i poslije ulaska u spomenute globalisti?ke entitete Hrvatska ?e imati svoju posebnu politi?ku sudbinu, iako bitno smanjene geopoliti?ke i geostrateške važnosti. Njezina sudbina uvijek ?e ovisiti o njezinoj sveukupnoj snazi, a naro?ito o snazi volje za slobodom. Jer, sloboda je prije svega materijalizirani akt volje. Sloboda je stanje svijesti u koju je integrirana motivacija da se bude slobodan, i odlu?nost da je se ostvari svim mogu?im podobnim sredstvima. Zato je za nas važno demaskiranje postoje?eg stanja i, hegelijanski re?eno, dizanje narodske svijesti po sebi do nacionalne svijesti za sebe, do samosvijesti. To je od presudne važnosti zato da bi hrvatska nacionalna (nacionalisti?ka) oporba nadišla sadašnju „gun?ala?ku“ fazu oporbenjaštva, kuknjave i tužakanja, i prešla u stvarala?ku, djelatnu fazu.  

     A u demaskiranje spada i jezi?na demistifikacija. Tako se na pr. na Zapadu kao i u Hrvatskoj, sve do nastupa recentne ekonomske krize izbjegavalo govoriti o kapitalizmu, nego je taj pojam zamjenjivan raznim eufemizmima kao slobodno društvo, slobodno tržište i td. sve da se prikrije eksploatatorska bit toga društva. Isto tako se izbjegavao i pojam radnik, pa su na Zapadu to bili doseljenici iz Alžira, Turske, Maroka i td. a u Hrvatskoj zaposlenici. Time se htjelo zamaskirati fundamentalni klasni antagonizam kapitalisti?kih društava, pa je jasno da ovo pomaknu?e u izrazu nije semanti?ko nego ideološko.

     Poslije izloženoga, ako bi trebali odgovoriti na pitanja kardinala Bozani?a implicitno postavljena u spomenutoj izjavi, morali bi odgovoriti: nacionalno pomirenje je udbaško-tajkunskom pomirbom zlouporabljeno i – propalo. Unutarnje pro?i?enje je antifašisti?kim terorom zabranjeno, a vanjsko pomirenje s drugim narodima se provodi na servilno pokajni?ki na?in, dakle na štetu ugleda i dostojanstva hrvatskoga naroda.

XVI.

     Na koncu, nije dovoljno ni samo demaskirati postoje?e stanje Hrvatske: HRVATSKU NIJE DOVOLJNO OBJASNITI, TREBA JE PROMJENITI. Ali, prije svega tko, pa zatim  što treba u?initi da Hrvatsku promjenimo, da je vratimo ku?i?. Da joj vratimo dostojanstvo, da joj vratimo suverenitet, da je spasimo od izumiranja? Zato smo dužni prije svega, bar u kratkom ocrtu dati naš projekt kojega bi trebala ostvariti predložena demokratska revolucija. Koji alternativni model društva bi bio odgovaraju?i za Hrvatsku?

      Još  prije pada komunizma u 90-tim, Nova ljevica (Marcuse i dr.) razo?arana izostankom akcije radni?ke klase u rušenju kapitalizma postavila je pitanje revolucionarnog subjekata. Radni?ka klasa se porastom životnog standarda, pove?anog društvenog prestiža i zapravo njezinim fizi?kim nestankom u klasi?nom Marxom smislu, „buržoazirala“ i izgubila interes za socijalnu revoluciju. Sam Marcuse je u potrazi za novim revolucionarnim subjektom  konstruirao i smišljao novi subjekt nalaze?i nemogu?a rješenja u izmjeni libidinalnog sadržaja subjekta i pravio druge fantasti?ne konstrukcije. I ina?e društvena teorija na Zapadu je u potrazi za povijesnim subjektom društvenih promjena nejedinstvena i podijelila se na tzv. esencijaliste i kontigencijaliste. Po esencijalistima je proletarijat kao univerzalna klasa  jedina klasa s revolucionarnom misijom izvo?enja klasne borbe. Kontigencijalisti to osporavaju navode?i primjer komunisti?kih revolucija u kojima su glavni subjekt bili seljaci, a ne radnici, kao u Kini i Kambodži. S druge strane, po kontigencijalistima subjekt povijesnih promjena u postmodernom društvu je raspršen po raznim pokretima, a da ni jedan od njih nije povijesno predodre?en za jedinog nositelja povijesnih promjena, jer ne postoji, ne vodi se bitka samo za ekonomska, nego i za mnoga druga prava. Tako Ernesto Laclau u polemici sa Slavojem Žižekom (koju je razvio u knjizi Kontigencija, hegemonija, univerzalnost) ?ak tvrdi da klasna borba „nema nikakvog to?nog zna?enja u suvremenom svijetu“ U postmodernom društvu povijesni subjekt promjena je raspršen u mnogo pokreta: za ljudska prava, ekonomska prava, religijska prava, ekološka prava, prava na razli?ite seksualne prakse, feministi?ki pokreti, protiv seksizma i rasizma i dr. Prema tome radi se o specifi?noj situaciji u svakom društvu tko ?e biti subjekt, i svaki od navedenih subjekata to može biti, može biti pokreta? povijesnih promjena ali nijedan nije za to povijesno predodre?en kao nositelj ukupne borbe…

      Specifi?nost hrvatskog postkomunisti?kog društva, kao i ostalih poskomunisti?kih društava, glede formiranja povijesnog subjekta nositelja emancipatorskih promjena je u tomu, što je padom komunizma (kao jednog oblika kontrarevolucije, jer je došlo do promjene u vlasništvu, reafirmacije privatnog vlasništva), stvorena jedna nova vlasni?ka klasa – kapitalisti?ka klasa sa svim karakteristikama te klase na Zapadu, a da istovremeno nije stvorena nijedna druga ?vrsta kontraklasa s tako ?vrsto ome?enim socijalnim zna?ajkama, nego je stvoreno socijalno šarenilo ovisnih egzistencija, društvenih slojeva i me?uslojeva, o kapitalisti?koj klasi. Time je uvjetovan i tip emancipatorske borbe za oslobo?enje od ekonomskog i politi?kog pritiska od te klase: s jedne strane, s obzirom da je stvorena samo jedna klasa bez kontraklase neprimjereno je rabiti (promašeni) teorijski  model marksisti?kog esencijalizma, a s druge s obzirom na stvorenu šarenu masu osiromašenih (i nezaposlenih) i ovisnih egzistencija o državi i novoj klasi, emancipatorska bitka nužno poprima više zna?ajki ekonomske borbe nego na Zapadu. Ipak i u Hrvatskoj socijalna i politi?ka emancipatorska borba ima poglavito politi?ka, a ne ekonomska obilježja. Ali, ipak treba primijetiti, da je ekonomski aspekt djelomi?no prikriven u politi?kom jer je država još uvijek jak vlasnik.

     Sve u svemu smatramo da u Hrvatskoj glede kako teorijske analize tako i prakti?ne bitke za promjene, te stvaranja primarnog subjekta promjena, treba prihvatiti teoriju kontingencije (shva?ene ne u postmarksisti?kom smislu, nego u skladu s neoliberalizmom novostvorenim uvjetima socijalnog struktruriranja hrvatskoga društva) i njezine kategorije, u biti cijeli analiti?ki aparat, jer se u Hrvatskoj, kako smo vidjeli, bitka vodi prvenstveno za politi?ku, a tek podredno za ekonomsku mo?. Uostalom tu su sindikati koji su nositelji ekonomske bitke, i kao takvi predstavnici parcijalnih ciljeva, i koji prema tome po svojoj pozvanosti ne bi trebali ometati stvaranje novoga politi?kog subjekta. Dapa?e, po naravi ciljeva oni bi trebali biti jedan od važnih sastavnica u tom subjektu. A osim toga, ciljevi subjekta radikalne demokratske revolucije nisu parcijalni, nego totalno restrukturiranje države i društva, reforme in membris et capitis, jer druk?ije, parcijalnim rješenjima, ne može se posti?i globalni cilj – država blagostanja.

      Pošto je, dakle, hrvatsko društvo tako?er postmoderno društvo postavlja se pitanje tko bi u Hrvatskoj mogao biti taj politi?ki subjekt pokreta? povijesnih promjena provo?enjem radikalne demokratske revolucije? Dakako, prije svega treba od te zada?e kao mogu?eg subjekta isklju?iti tajkunsko-udbašku spregu jer bi to bilo suprotno bi?u te reakcionarne nove klase. Za odgovoriti na ovo pitanje trebalo bi provesti široku sociološku i politološku razradu, no mi ?emo to pokušati u?initi u skra?enom opsegu.

      Prije toga treba re?i da postoji dosta rašireno pogrešno, defetisti?ko mišljenje da u Hrvatskoj uop?e ne postoji takav prevratni?ki subjekt jer da je hrvatsko društvo fundamentalno klasno rascijepljeno, antagonizirano pa da bi državotvorno djelovalo moralo nadi?i tu antinomiju. Pogreška ovoga stajališta je u tomu što hrvatsko društvo intendira kao cjelinu, kao jedinstveni organski subjekt kao uvjet njegova djelovanja. A upravo to, što je tako fundamentalno rascijepljeno uvjet je nastanka pokreta?kog subjekta. Rascijepljeno, generalno na one koji su se obogatili i koji ?ine tajkunsko-udbašku vlasni?ku strukturu, novu klasu, i na one koji su oplja?kani i osiromašeni; oni prvi su stvorili svoju negaciju, subjekt prevratni?ki po sebi, kojega treba dovesti do svijesti o sebi kao subjekta za sebe.

     Druga pogreška ovog defetisti?kog stajališta je u tomu što smatra da je ovaj gubitni?ki subjekt libidno ispražnjen, da je svu svoju energiju potrošio u stvaranju države, u Domovinskom ratu, i da dopušta da ga se zavarava iluzijom da ima svoju državu i da je time svoju povijesnu misiju dovršio, ?ime se zadovoljava, pa?e i da nema pravo na nikakvu radikalnu akciju jer bi to bilo contradictio in adjecto; kao da ruši ono što je sam izborio i izgradio. Istina, tom argumentacijom se služi nova klasa nastala iz tajkunsko-udbaške pomirbe kao demagoškim ideološkim oru?em. No, gubitni?ki subjekt se nije ni borio niti je htio tajkunsko-udbinu pomirbu i kliku koja se buržoazirala, prestala biti dio nacije i sjela narodu za vrat. Taj gubitni?ki subjekt sada shva?a da je prevaren i prikra?en jer se on nije borio za takvo društvo. Usto, on je i dalje državotvoran i ne pomišlja na to da dovede u pitanje opstanak samostalne i prije svega nezavisne hrvatske države. Dapa?e, upravo je na njemu povijesna zada?a sa?uvati hrvatsku državu  od te nove klase i njezine izdaje.

      Razdoblje kad je gubitni?ki subjekt bio zbunjen, bio u o?aju kojega nije razumio ve? je odavno prošlo. Vrijeme samouništenja, vrijeme prevlasti nagona smrti nad nagonom života (samoubojstava) proizašlo iz razo?aranja što mu ga je nametnula izdajni?ka tajkunsko-udbaška klika sa svojim interesima nove klase, je prošlo.  S time je prošlo i vrijeme samo dobronamjerne kritike i moralnoga bunta bez jasne kriti?ke politi?ke vizije, a onoliko koliko mu još nedostaje kriti?kog razumijevanja hrvatske aktualne politi?ke zbilje, to mu je dužan osigurati njegov novi nacionalni vo?a i nova nacionalna politi?ka elita.

     Psihološki ovaj nevlasni?ki i u vlasti nesudjeluju?i gubitni?ki subjekt je obuzet snažnim osje?ajem ressentimenta, osje?ajima uvrije?enosti i poniženosti od onih koji su se obogatili na njegovoj krvi. Ti osje?aji su neiscrpni izvori energije i volje za djelovanje. Taj gubitni?ki subjekt do ju?er je bio hrvatski narod, a po tajkunsko-udbaškoj semantici on je desubjektiviran i postao je puk, svjetina, bezli?na masa, „obi?an ?ovjek“ bez ikakvih drugih svojstava do li da pokorni?ki uve?ava kapital nove vlasni?ke klase.

     U analizi hrvatske politi?ke stvarnosti, (pošto je postmoderna naša stvarnost) mi se možemo koristiti usvojenom terminologijom postmoderne analize društva, terminima uklju?eni/isklju?eni u simboli?ni sustav tj. u vladaju?i društveni sloj ili klasu. Ako ih ispravno rabimo lako ?emo zaklju?iti da su u udbaško-tajkunskoj demokraciji isklju?eni svi oni koji pripadaju autenti?nom, deprivilegiranom hrvatstvu. To su prije svega branitelji Domovinskog rata, antiglobalisti, anti euro-unitaristi, antibalkanisti, Katoli?ka crkva, i dakako, hrvatska dijaspora. ukratko svi suverenisti, a po socijalnoj skali su isklju?eni seljaci,  radnici, obrtnici, ?inovnici i državni srednji i niži službenici (posebno je teško, frustriraju?e stanje zaposlenika kod stranih vlasnika), zatim cijela armija nezaposlenih, te kona?no nacionalna inteligencija tj. onaj dio nacionalne inteligencije koji se nije tajkunizirao niti stavio u službu tajkuna. Posebno se iz suverenisti?kog osloboditeljskog pokreta nastoji isklju?iti Katoli?ku crkvu od njezine uloge odgovornosti za moralno stanje naroda i brige za zajedni?ko dobro na što je ona pozvana u skladu s katoli?kom moralkom. A uklju?eni su prije svega tajkunsko-udbaška vladaju?a klika, jugonostalgi?ari (zapadnobalkanisti), raznorazne manjine, antihrvatski disidenti, razne nevladine organizacije kao i svi drugi rušitelji hrvatskog suvereniteta.Najaktivniji i najdjelotvorniji rušitelji hrvatskog suvereniteta su vlasnici medija u kojima je koncentrirana antisuverenisti?ka inteligencija (novinari), velikom ve?inom u službi stranih obavještajnih služba.

     (Dakako u rušenje hrvatskog suvereniteta uklju?eni su i stranci kao unutarnji i kao vanjski, ali mo?ni igra?i, koje, u ovoj analizi, ostavljamo postrani). 

           Kad gornje imamo u vidu onda nam izgleda previše izsofisticirana rasprava filozofa društva u za njih tako teškoj potrazi za politi?kim subjektom budu?ih politi?kih promjena: budu?ih politi?ki subjekt politi?kih promjena bit ?e isklju?eni, koje ?e kao sastavnice, dijelove raspršenog subjekta njihovi posebni interesi neminovno tjerati u ujedinjenje u jedinstveni politi?ki subjekt i na neminovno sudjelovanje u demokratskoj radikalnoj revoluciji. Pitanje je samo kako ?e taj „raspršeni“ subjekt funkcionirati, pa se kao nužno ispostavlja da mora do?i do zgušnjavanja oko dominantnog subjekta. Uostalom, i u buržoaskim i u komunisti?kim revolucijama radilo se o koaliciji više klasa ili više društvenih slojeva. Nije dakle problem ta raspršenost, nego je u pitanju stvoriti takvo jedinstvo u kojem ?e ciljevi svih raspršenih subjekata biti sadržani u jedinstvenom, zajedni?kom cilju borbe.

     Vode?i, dominantni subjekt u radikalnoj demokratskoj revoluciji bit ?e, prema našim predvi?anjima, upravo spomenuta nacionalna (nacionalisti?ka) inteligencija tj intelektualci, Ali ne kao hegemon pokreta, odnosno                                                                                                 stranke, nego kao njihov usmjeriva?, kao jedan od subjekata koji ?e stvarati konsenzus me?u svim pokretima.  Zašto inteligencija?

     Zato jer se u njoj sjedinjuje refleksivnost, spoznaja postoje?eg stanja i na osnovi te spoznaje sposobnost projektiranja poželjne budu?nosti i posredovanja izme?u sastavnica pokreta u stvaranju konsenzusa. Posjeduju univerzalnu mo? predstavljanja.Ta mo? je dio njezine reflektivnosti, uvida u stanje mo?i i hegemonije te partikularnih interesa drugih subjekata u borbi . Intelektualci bi u Hrvatskoj trebali odigrati istu onu ulogu što su je imali u svim prevratni?kim situacijama sve od philosophesa u Francuskoj revoluciji, samo što u našem slu?aju ne bi to radili u interesu klasne nego politi?ke borbe. Njihova uloga je stvarati kolektivnu volju za promjene, stvarati emancipatorske ideje i ideale. Dakle, za provo?enje hrvatske radikalne demokratske revolucije potrebno je vodstvo posredovanja i predstavljenja, a to može biti samo integralni intelektualac. To je intelektualac koji živi ne samo teoriju nego i politi?ku praksu svakodnevnog politi?kog zbivanja, a po socijalnom podrijetlu može potjecati iz bilo kojeg društvenog sloja.

     XVII.

     No, što je, kona?no, radikalna demokratska revolucija i koji su njezini društveni ciljevi? Iako radikalna i revolucionarna, ona je to na specifi?an na?in. Ona, naime, ne ukida privatno vlasništvo niti mehanizme tržišta, ne želi povratak stare komunisti?ke utopije (koja je, usput re?eno, „ostvarila“ svoj povijesni promašaj izme?u ostaloga i stoga jer nije shvatila koliko revolucionarne energije po?iva u nacionalnom pitanju, što Marxu zamjeraju i postmarksisti (Nairn), i što je rješavala neka metafizi?ka pitanja kao što je pitanje religije, a što ne spada u društvenu teoriju socijalnog oslobo?enja, a i jer ga je nemogu?e riješiti nikakvom socijalnom teorijom, jer je samo po sebi nerješivo). Ona, dakle, redizajnira cijelo društveno i državno ure?enje sa svrhom, kako smo rekli, stvaranja države blagostanja. To ?ini prije svega donošenjem novoga ustava ili radikalnom izmjenom postoje?eg, te na osnovi njega donošenjem zakona kojima ?e biti poništene sve tekovine neoliberalizma, što u kona?nici zna?i stvaranje Tre?e Republike Hrvatske. Naime, Boži?nim ustavom iz 1990.  stvorena je Prva, a njegovom radikalnom izmjenom iz 2000. stvorena je Druga, neoliberalisti?ka Republika Hrvatska koja kao katastrofalno loša dotrajava sve do danas. Novim ustavom i novim zakonodavstvom treba Hrvatskoj vratiti republikansko državno ustrojstvo i polupredsjedni?ki/predsjedni?ki sustav i tako Državi i vojsci vratiti oduzeti im autoritet, neoliberalisti?kim ustavom iz 2000. Hrvatska država je privatizirana od tajkunsko-udbaške klike. Hrvatskoj državi i naciji treba vratiti autoritet i kroz pisanje vlastite povijesti fundirane na povijesnim ?injenicama, istinitu a ne oportunisti?ku, Samo su Hrvati pozvani pisati svoju nacionalnu, državno politi?ku i kulturnu povijest kao službenu i obveznu za nacionalno izobrazbu i predstavljanje prema svijetu. Hrvatska povijesnica treba Hrvate kao tisu?ugodišnju žrtvu genocida i etni?kog ?iš?enja osloboditi bilo kakvog osje?aja krivnje kojega nam je nametnuo hegemon i uporno ga nastoji održavati, i zamijeniti kategorijom i osje?ajem hrvatske povijesne nevinosti i ispravnosti te „realne vrijednosti“, koja je vrlo visoka, ali bez megalomanije: hrvatskom narodu treba vratiti nacionalnu samosvijest, samopouzdanje i samopoštovanje.

      Da bi vratila svoj politi?ki suverenitet Hrvatska mora poništiti sve dogovore, ugovore i saveze - Pakt o stabilnosti, Proces suradnje u jugoisto?noj Europi (SEEPC) i Vije?e za regionalnu suradnju, jer su to sve sinonimi za Zapadni Balkan kojemu Hrvatska nikad nije pripadala  politi?ki, a još manje kulturno.

      Na ekonomskom planu Tre?a Republika treba izvršiti detajkunizaciju i vratiti u državno vlasništvo nacionalna dobra u privatizaciji oduzeta, oplja?kana od naroda, što bi sprije?ilo daljnje siromašenje i eksploataciju hrvatskoga naroda. To je mogu?e u?initi samo nacionalizacijom i eksproprijacijom društvenih i državnih dobara oplja?kanih u pretvorbi i privatizaciji, a što ?e biti prva mjera koju ?e provesti Tre?a republika, uklju?uju?i i konfiskaciju. Zakoni na osnovi kojih je provedena tajkunizacija suprotni su prirodnom (naravnom) pravu koje je iznad svakog pozitivnog zakonodavstva, pa zato ti zakoni moraju biti ukinuti. Demagogiju koja kaže da je plja?kaška privatizacija eti?ko a ne politi?ko pitanje je providna i amoralna te protivna naravnom pravu. Isto tako Tre?a Republika bi u okviru nacionalne ekonomije, politike nacionalnog ekonomskog suvereniteta, trebala voditi politiku realne ekonomije tj. proizvodnje materijalnih dobara, dakako ne zanemaruju?i ostale sektora gospodarstva kao što je turizam i dr. i tako izbje?i postati žrtvom financijsko monetarnih špekulanata - MMF. WTO i drugih financijskih eksploatatorskih mo?nika. Tako?er, umjesto neoliberalne opsjene o slobodnom, dereguliranom tržištu koje tobože djeluje kao „nevidljiva ruka“ uspostavljaju?i pravednost na tržištu u razmjeni dobara, a u biti uspostavlja ekploatatorski model,treba  predvidjeti mogu?nost državne intervencije na tržište, Tre?a Republika ?e uvesti gospodarsku politiku slobodnog poduzetništva tj. takvog poduzetništva koje ?e biti profitabilno, ali ?e mu biti oduzeta eksploatatorska dimenzija i usmjereno na stvaranje op?enarodnog  blagostanja i socijalne solidarnosti i sigurnosti. Tržište ?e biti slobodno, ali s pravom države na intervenciju, da ponovo ne bi došlo do neoliberalisti?kog kanibalskog kapitalizma s njegovim krizama u kojima male nacije i srednji i siromašni slojevi, mali i srednji poduzetnici pla?aju najvišu cijenu, ponovne uspostave neometanog funkcioniranja toga tržišta i takvog gospodarstva op?enito. Provo?enjem programa detajkunizacije i lustracije bit ?e razvrgnuto i interesno tajkunsko-udbaško pomirenje sa svim njegovim dosadašnjim kancerogenim posljedicama. U podru?ju financija i bankarstva bit ?e osnovane nove hrvatske banke u koje ?e biti usmjereno sve financijsko poslovanje koje se ti?e trošenje sredstava iz državnog prora?una, a hrvatski ?e narod biti pozvan da povu?e sve svoje štedne uloge iz stranih banaka i tim kapitalom financirati doma?u proizvodnju. Svremenom ?e biti od stranaca otkupljene u bescjenje im prodane doma?e banke.  (S bankama je prodana i sva hrvatska štednja koja sada iznosi oko 135 milijardi kuna i umjesto da s tom štednjom financira doma?e gospodarstvo, bez potrebe za zaduživanje, Hrvatska se zadužila za sada ve? enormnih oko 40 milijarda dolara i došla  u stanje u kojem strani vjerovnici mogu izazvati državni ste?aj kad god zažele). S kreditnom politikom i sniženim kamatama zapravo ?e biti natjerani na prodaju tih banaka Hrvatskoj. U sektoru privatiziranih javnih usluga (zdravstvo, obrazovanje, javni prijevoz, komunikacije i dr.), te usluge ne smiju biti slabije kvalitete od onih neprivatiziranih.Tako?er, novim zakonom o prometu nekretnina bit ?e trajno zabranjeno prodaja poljoprivrednog zemljišta strancima, kako toga zemljišta, tako i op?enito svih nekretnina na podru?ju Hrvatske. Ovim kao i drugim  nespomenutim dodatnim mjerama ekonomske politike bit ?e u potpunosti uspostavljen hrvatski ekonomski suverenitet.

        Novi pravno politi?ki ustroj što ga je internacionalisti?ka tajkunsko-udbaška klika kreirala (ustvari prepisala od svojih pokrovitelja) nije poništila samo komunisti?ko naslije?e, nego je poništila i cijelo hrvatsko predkomunisti?ko povijesno pravno i politi?ko naslije?e. Ne samo pisano pravo, nego i hrvatsko obi?ajno pravo. Pravo koje je bilo organski proizvod hrvatskog pravnog duha. Pravno politi?ko naslije?e je zamijenjeno, ustvari mehani?ki nametnut globalisti?ko internacionalni ustroj anglosaksonske škole za podani?ke zemlje. Stoga je i bilo sasvim opravdano o?ekivati da ?e to normativno nasilje uroditi društvenim neredom, pravnom i moralnom dezorijetacijom i amoralom, ukidanjem kontrolnih i regulatornih institucija, pravnim voluntarizmom i pravnom anarhijom te kriminaliziranjem, korupcijom i drugim patološkim pojavama privatnog i javnog morala društva, sve na štetu zajedni?kog dobra. Strani pokrovitelji, koji su od klike na vlasti dobili slobodne ruke pa su se sa svojim špijunskim agenturama infiltrirali u unutarnji politi?ki život, bez smetnji likvidiraju svakoga tko im je iz bilo kojih razloga nepo?udan ignoriraju?i pritom improvizirani hrvatski pravno politi?ki sustav.

      No, to nije ni slu?ajni ni nužni proizvod velikih društvenih promjena nastalih rušenjem komunisti?kog režima, nego rezultat simbioze interesa udbaško-tajkunske klike i stranih hegemona i osiguranja njihove politi?ke i financijsko ekonomske, i svake druge dominacije. To je, dakako, u politi?kom životu urodilo zlo?udnim i antidemokratskim klijentelizmom: politi?ke stranke svojim tajkunima pogoduju u preuzimanje privrednih subjekata i u postupcima javne nabave, a oni, zauzvrat, svoje klijente - politi?ke stranke, financiraju. Tako je zatvoren taj pravno politi?ki  krug: isklju?en je pristup u politi?ki život strankama izvan klijentalisti?koga kruga, jer im je onemogu?eno financiranje i javna promidžba: dok su stranke iz klijentalisti?kog kruga  financirane osim iz klijentalisti?kih izvora još i iz državnog prora?una i na taj na?in plja?kaju državu, ostalima je onemogu?eno bilo kakvo financiranje. Osim toga klijentalizam onemogu?uje novim strankama i novim idejama i pristup javnosti, jer su svi javni mediji tajkunizirani. Demokracija je istjerana iz politi?kog života Hrvatske. Politi?ki pluralizam je sveden na praznu demagogiju, Hrvatska je postala postdemokratsko društvo.

     Radikalna demokratska revolucija ima zada?u i demografske obnove Hrvatske, tako da od nje kao države iseljenja napravi državu useljenja. Suprotno antihrvatskoj koncepciji demografske obnove Hrvatske doseljavanjem isklju?ivo nehrvata, politika radikalne demokracije bit ?e useljenje iseljene  Hrvatske.

     Globalizacija kao svjetski osvaja?ki projekt i Europska unija kao globalizacija u globalizaciji, kao globalizacijski kontinentski projekt osvajanja i poništavanja suvereniteta malih kao osvojenih država provodi i kulturnu hegemoniju ?ime razara i dehomogenizira kulturno i moralno bi?e Hrvatske, po?inja kulturocid. Zada?a je radikalne demokracije vratiti hrvatskoj kulturni suverenitet, protjerivanjem anglizama iz hrvatskoga jezika. Postoji ?ak tendencija (kod stranih poslodavaca) da engleski jezik postane prvi, a hrvatski tek drugi jezik u službenoj komunikaciji, Tre?a Republika treba donijeti zakon o jeziku i jezi?noj normi hrvatskog jezika što je bila i do sada (nikad ispunjena) dužnost prema postoje?em Ustavu RH, te zabraniti objavu, a naro?ito potporu bilo kojoj tiskovini koja nije u skladu s tim zakonom.

      EU je stalni proces unitarizacije i centralizacije. Svojevremeno francusko i nizozemsko odbijanje takve antidemokratske EU, pa zatim Irske, tome su najbolji svjedoci. Taj proces ide cik-cak linijom ali s obzirom na upornost globalizatora, te da se ne udružuju svojom slobodnom voljom nacija, nego je to udruživanje kapitala i nacionalnih elita, a ne rada, jasno je odakle dolaze otpori, i koje klase imaju koristi od EU. EU je projekt Francuske i Njema?ke te Velike Britanije, projekt s jedne strane kao otpor globalizairanju i njih samih od strane Velikog globalizatora - SAD-a, a s druge stvaranje direktorija koji ?e poslije tisu?ugodišnje borbe za prevlast na europskom kontinentu, vladati Europom kao svojim kondominijem. Tako nacionalni suverenitet biva zamijenjen imperijalnim suverenitetom (s Nad nad – Ja).

      Radi povrata politi?kog suvereniteta radikalna demokratska revolucija treba vanjsku politiku RH osloboditi sluganstva i podložništva bilo kakvom ucjenjivanju, te izvršiti repozicioniranje i reorijentaciju Hrvatske u novonastalom geopoliti?kom i geostrateško svjetskom poretku, s tim da se nikad ne smije zaboraviti na hrvatsku Herceg Bosnu. BiH je država na dijalizi i pitanje je vremena kad ?e se raspasti, pa je treba politi?ki tretirati kao privremeno fakti?no stanje, a ne kao suverenu državu s budu?noš?u. Stoga se Tre?a Republika Hrvatska nikad ne ?e odre?i svojih povijesnih i etni?kih granica i ozemlja u BiH, a Hrvate u BiH ne smatra dijasporom, nego integralnim dijelom hrvatske nacije. 
 

      XVIII. 
 

       Je li, dakle, Hrvatska slobodna i neovisna, je li hrvatski narod slobodan i suveren? Odgovor je kategori?an – nije. Nije jer je Tito živ, i živa je ideja o vrijednosti njegova djela – jugoslavenstva, koja kao jugonostalgija inzistira i na svom institucionalnom povratku kao Zapadni Balkan. I živa, vrlo živa stigma o Hrvatima kao fašistima i antisemitima što je postala ideologija „antiideologije“ politi?kog centra i njegove režimske jezgre – udbaško-tajkunske klike. A da apsurd bude to ve?i fašizam je toliko zla nanio Hrvatskoj kao malo kojem narodu i hrvatski narod ga nije nikad prihvatio kao ni antisemitizam. No, za potrebe ideologije jugoslavenstva moralo je biti izmišljeno suvremeno ustaštvo koje treba odigrati ideološku i pragmati?no politi?ku ulogu fašizma. Zato se postavlja pitanje kako Hrvatskoj i Hrvatima vratiti slobodu i neovisnost?

       Zada?a postu?manovske politike trebala je biti ne njezino negiranje nego prekora?enje njezinih dostignutih granica suvereniteta i društvenog napretka na svim podru?jima života. Nažalost, dogodilo se obratno: ne samo da je kompleks krivnje uništio svu autenti?nost hrvatske politike, ?iji je samo najvidljiviji pokazatelj slugansko podlaganje Haaškom sudu, nego je posvema zarobio hrvatski duh tako da se ne samo u medijima kao što su TV, radio i novine nego i u filmu, književnosti, književnoj i filmskoj i op?enito umjetni?koj kritici taj kompleks nepostoje?e krivnje vratio hrvatski duh slobode i dostojanstva pod jaram hegemonijalnog Nad nad-ja. Hrvati su još jednom ubili i pojeli Oca i nastavili se kajati i tugovati. Hrvatska se vratila u ropski položaj kojega može nadi?i ne onim sporim naporom rada sluge protiv gospodara iz Hegelove Fenomenologije duha, nego revolucionarnom duhovnom i politi?kom obnovom.

Radikalna demokratska revolucija je usmjerenje na dugo traženi, a sad tek na?eni hrvatski Vlastiti put, Posebni hrvatski put u budu?nost. On jednako odbacuje i desni neoliberalisti?ki put, kao i lijevi postmarksisti?ki socijaldemokratski Tre?i put, kao putove politi?kog centra. Hrvatski Posebni put nije ni put autarkizma niti izolacionizma. To je put slobodnog i neovisnog utvr?ivanja vlastitog nacionalnog interesa i isto takvog izbora državnog i društvenog ure?enja,  suradnje sa svim nacijama svijeta na osnovi neovisnosti i jednakopravnosti, te korištenja svih tehnoloških i op?enito svih civilizacijskih dostignu?a u skladu s nacionalnom tradicijom i vlastitim projektom budu?nosti.

     Svjetska financijska i gospodarska kriza najavila je dovršetak vladavine liberalne demokracije, njezinu preživjelost: u?inila je nevjerodostojnom, slijepom ulicom Zapada. Skupa s nastankom novog postliberalisti?ko demokratskog geopoliti?kog novog poretka, ona je prvi navjestitelj da se rastajemo sa starim svijetom i da zapo?inje izrastati novi, s kojim ?emo se neminovno morati su?eliti… Ova kriza je u?inila nevjerodostojnom i hrvatski tajkunsko-udbaški antidemokratski režim i klasu, i razotkrila njihovu nesposobnost jer ne mogu odgovoriti na narodne zahtjeve boljega života, za  goru?e narodne potrebe za povratkom nacionalnog dostojanstva i ?asti. Zato je došlo vrijeme da ih se ruši i zamijeni novim inovativnim i boljim društvenim i državnim ure?enjem - Novim poretkom, novom radikalnom i odgovornom demokracijom.   

     Tre?a Republika mora otkloniti supstancijalisti?ko stajalište i desnice i ljevice jer su obje esencijalizam kapitala: Udbaško-tajkunske desnice koja društvo percipira kao organsku cjelinu koju remete njegovi neprijatelji, a to su za nju svi Isklju?eni, i postmarksisti?ke ljevice koja percipira društvo rascijepljeno fundamentalnim antagonizmom. Stajalište desnice zato jer je lažno, jer prikazuje hrvatsko politi?ko polje samo kao agonalno, a ne i kao antagonoisti?no. Realisti?an pogled na hrvatsko društvo lako uvi?a da prosvije?ene desnica i ljevica, koje zagovaraju državu blagostanja, dobro detektiraju stanje hrvatskog društva kao fundamentalno klasno rascijepljenog u kojem bogati postaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji. To je dio inženjeringa koji se poklopio s planom Zapada o stvaranju neoliberalnih društava u novostvorenim državama bivše Jugoslavije, a u Hrvatskoj se  dobro uvezao s tzv. nacionalnim pomirenjem, a ustvari s tajkunsko-udbaškim pomirenjem. Zato je Hrvatskoj potrebna radikalna demokratska revolucija koja ?e tu rascijepljenost dokinuti i stvoriti društvo skladne cjeline, otkloniti tu rascijepljenost koja nadodre?uje hrvatsko društvo. Jer, u ovako fundamentalnom rascijepljenom društvu Hrvatska je psihoanaliti?ki (lacanovski) re?eno prazni ozna?itelj prema hrvatstvu koje bi trebalo biti njezin supstancijalitet. Me?utim, naprotiv, sadržaj toga praznog ozna?itelja je samo geografski ozna?en. Ozna?ena je samo prisutnost odsutnosti hrvatstva. Društveni antagonizam je s imenom Hrvatska poništeno i ono ima samo ideološku funkciju prepoznavanja svakog gra?anina u tom praznom prostoru bez obzira na hrvatstvo. Tako Hrvatska postaje ono što Lévi-Strauss naziva „nultom ustanovom“. Ta rascijepljenost je traumati?na jezgra hrvatskoga društva koja sad izgriza, uništava hrvatsko društvo, a u kriznim vremenima, naro?ito u ratnim, ona može i državu uništiti.

      Druga Republika nastala Ustavom iz 2000. izgubivši politi?ki, ekonomski, kulturni i vojni suverenitet postala je više neki neodre?eni me?unarodni entitet, nego ?ak država ograni?enog suvereniteta. Ima samostalnost bez neovisnosti. Samostalnost joj se svodi na samostalnost objekta izrabljivanja i manipuliranja. Ona samo prividno figurira kao suverena država. Istina, njezini najviši državni predstavnici sudjeluju na skupovima svjetskih najviših dužnosnika, posje?uju i primaju strane državnike i državne delegacije, ali sve je to ?isto obrednog zna?aja. Hrvatski suverenitet se sveo tek na uredno vra?anje dugova i osiguranje stranog kapitala u Hrvatskoj. Druga Republika je umrla u srcima Hrvata. 
 

XIX.

        Razlika izme?u hrvatske vladaju?e politi?ke desnice i vladaju?e ljevice ipak postoji. Ali samo u taktici i politi?kom stilu.

     Politi?ki stil desnice je avanturisti?ko trijumfalisti?ki vo?en naivnim romantizmom da je sve u politici mogu?e, da je u ostvarivanju vanjskopoliti?kih ciljeva mogu?e po?i sasvim ispo?etka bez pretpovijesti, kao da nije ništa nadodre?eno aktualnoj politici. Zanemaruje ve? stoljetno utvr?ene geopoliti?ke interese svjetskih, napose europskih vode?ih država kao što su Velika Britanija, Francuska, Njema?ka, Rusija, Italija, ali i ostalih „starih“ država, no tako?er i novih napose Hrvatskoj susjednih država koje su sve definirale svoje, uglavnom imperijalne, i reivindinkacijske ciljeve spram Hrvatske. Ne shva?a da je sadašnja politika država tek suvremena varijanta ostvarivanja trajnih državnih interesa, pa da stoga nije mogu?e od neprijateljske nacije o?ekivati ništa više nego prikriveno neprijateljstvo. U unutarnjoj politici zaista je desnica imala šansu graditi ab ovo, novo društvo ispo?etka, ali se pokazala nesposobnom, o ?emu je ve? bilo govora. Pokliznula se na tajkunsko-udbaškoj pomirbi. Stoga je politika hrvatske vladaju?e desnice u stalnom promašaju, stvarala?ki impotentna, ne samo u ekonomiji, neuspješna u unapre?enju, u usavršavanju hrvatskog politi?kog bitka. No, sa svojim naivnim romantizmom, što je i za o?ekivati, uspješna je u zavo?enju i pridobivanju prostodušnog i dobrodušnog naroda. Politi?ko djelovanje ?esto smješta u derealizirano polje politi?kog, izvan zbiljskog doga?ajnog života i politi?ke sudbine hrvatskog naroda. U taj prazni prostor smješta voluntaristi?ki avangardizam, cezaristi?ki stil vladanja pokriven izbornim rezultatima. Takav propali trijumfalizam je ve? jednom vi?en (Tito i njegov socijalizam) i dobro je izražen podrugljivim geslom „iz pobjede u pobjedu do kona?nog poraza“, što se i dogodilo.

     Hrvatska politi?ka ljevica je stati?na, pa?e regresivna, nesposobna se reformirati u suvremenu, modernu ljevicu. Zako?enog, ali ne i ispražnjenog libida, ona je u regresiji u koji je došla gubitkom svoga objekta, ideala, pa otuda nemo? reformiranja. Identifikacija s objektom, s ocem – Titom još je jaka, a njegov gubitak stvorio je psihološku situaciju dugog tugovanja. Ona se rukovodi, po inerciji svojega ishodišta, naivnim realizmom, okrenuta prošlosti, pa uvijek kasni, nikad nije na vrijeme, na razini aktualnog doga?anja u hrvatskom nacionalnom bi?u. Ne može se osloboditi naslije?a dogmati?nosti.To se naro?ito odnosi na njezin negativan odnos prema religioznosti, nacionalnom pitanju i hrvatskoj državotvornosti. Njezina aktivnost je više stanje zabavljeno prividnom stvarnoš?u. Nesuvremena i okamenjena pa promašuje, jer se po politi?koj praksi usidruje u tobožnjem realizmu, koji je u biti prazan jer se rutinski i bezidejno bavi stvarima, a ne kreativnim procesima. U njezinom politi?kom nesvjesnom dominira kao predmet rada i mišljenja  opsesivno ponavljanje neuspjele prošlosti. Ali to je ve? pitanje arheologije politi?kog bi?a te stranke… No, ta stati?na nostalgi?nost pomaže joj  u pridobivanju potpore stanovitog dijela hrvatskog politi?kog tijela, jer stvara iluziju pouzdanosti i sigurnosti.

       Dok je ljevica ostala u regresiji, desnica je prekinula sa svojim identifikacijskim objektom – Tu?manom, i time otišla u državotvornu regresiju i personalni narcizam: to je ta razlika me?u njima koja to i nije.

     Desnica politi?ki centar ostvaruje kao dinami?nu improvizaciju stalno pokretnih društvenih ciljeva i akcija za ?ije neostvarenje uvijek na?e izliku, ali ve? i sama dinamika stvara privid napretka.

     Ljevica, pak, isti taj centar ostvaruje kao dogmati?nu zadanost, tobože realisti?nih ciljeva. Iako ljevica odašilje poruku socijalne osjetljivosti, jednako je socijalno neosjetljiva kao i desnica i neoliberalisti?ki  nesolidarna. Ove dvije strane u politi?kom agonalnom polju se me?usobno odnose kao dvije antagonisti?ke iluzije.

XX. 
 

      Udbaško-tajkunski savez je ?ista politi?ka patologija. Kao politi?ki ?in i politi?ka praksa on je kompromis izme?u državobranotelja i državorušitelja, izme?u jugoslavenstva i hrvatstva, naciofobista i naciofilista i kao takav ?ini patološku jezgru hrvatskog politi?kog života koje zahtijeva pretuma?enje, ali i još važniji ?in - njegovo ravrgavanje, poništenje. Jedino energi?nim razbijanjem te sprege, njezinim poništenjem, hrvatsko politi?ko bi?e može ozdraviti i omogu?iti da iz toga kala izroni zdravo, izvorno, autenti?no hrvatstvo.

     Radikalna demokratska revolucija ima zada?u to stanje dokinuti i uz poštivanje pluralne demokracije i hrvatske pravno politi?ke tradicije, te uz usvajanje dostignute razine ljudskih prava i sloboda (sloboda koje treba u?initi odgovornimm), te usvajanja svih dostignu?a znanosti i umjetnosti, ukloniti klijentalizam i osloboditi politi?ku energiju i inovativnost narodnoga genija da u stvarala?koj slobodi kreira novi društveni poredak koji joj je toliko potreban. Protjerivanjem demokracije iz Hrvatske, gušenjem glasa naroda, nastalo je stanje nove  hrvatske šutnje. Tu šutnju može prekinuti samo radikalna demokratska revolucija.. Ali da bi to bila sposobna ona se mora organizirati u politi?ku stranku kao povijesni subjekt svih navedenih promjena u - Ujedinjeno pravaštvo . A prije svega, mora iznjedriti nacionalnog vizionarskog vo?u; novog, (Le roi est mort, vive le roi) prosvije?enog vo?u koji ?e u sasvim novim civilizacijskim uvjetima postmoderne i vladavine politi?kog centra, dakle u bitno druk?ijim uvjetima od onih u kojima je vo?om bio Tu?man, skupa s novom nacionalnom politi?kom elitom znati zadobiti legitimitet od hrvatskog naroda za izvršenje svoje povijesne zada?e, te odstraniti udbaško-tajkunsku hidru i izvesti Hrvatsku iz unutarnje emigracije. Hrvatsku vratiti ku?i i na vlast dovesti autenti?no hrvatstvo.. Ovdje je zaista primjenjivo ono Freudovo geslo iz individualne psihologije Wo Es war, soll Ich Werden - na kolektivnu: „Gdje je sada Ono (jugoslavenstvo), neka bude Ja (hrvatstvo).“ Ili, gdje je sada udbaško-tajkunska klika, neka bude vlast poštenog, moralnog, socijalnog i državotvornog, ukratko - autenti?nog pravaškog hrvatstva. Time ?e se tek otvoriti  perspektiva, nova budu?nost hrvatstvu i Hrvatskoj.

     Za tu povijesnu akciju istje?u posljednji trenuci. Više nema vremena. Zadnji je ?as. 
 

In te redi Croatia! 
 

Akademik HAZU-D dr. sc. Petar Vu?i? 
 

U Zagrebu, 17. sije?nja 2009.- 25. velja?e 2009. 28. travnja 2010.