Nevine žrtve savezničkog bombardiranja –nedjelja 05.12.1943. u 15:05 sati- Napadaj na Kaštel Sućurac izvršen je baš u času, kada se narod skupio u crkvu na nedjeljnu pobožnost. Upravo je zvonilo treći put za početak pobožnosti, kad je pala prva bomba, kad je nastao strahoviti lom i nezapamćena orljava. Zemlja se počela tresti, kao da će provaliti vulkan, a neposredno iza toga uslijedile su snažne eksplozije, da je pojedincima zastajao dah. Čitav taj pakao i užas trajao je jedva dvije minute, pa se sve stišalo i obavilo čitavi Sućurac u velike oblake dima i prašine. Od učinka te bombe, koja je pogodila samu crkvu, stradali su skoro svi prisutni. Sam svećenik don Ante Rubignoni odmah je izvučen iz ruševina, ali je poslije kratkog vremena izdahnuo na licu mjesta. izvadak iz Splitskog dnevnika "Novo doba" objavljenog 07. 12.43. g. -toga dana u Sućurcu je poginulo 97 osoba: -u crkvi 65, a u okolici 32 žrtve. Unazad 15 godina, svaki put na današnji dan prisjetim se najgoreg zločina počinjenog nad hrvatskim narodom u modernom dobu. Pitaju se mnogi zašto baš ovaj zločin pored tisuću drugih za mene ima najveću težinu. Odgovor ne leži u broju žrtava ili načinu na koji je zločin počinjen,već u njegovoj monstruoznoj naravi i svoj specifičnoj nepravdi koja je sa ovim činom zlokobno najavljenja kao sastavni dio naše budućnosti. Naime tog dana poručnik američkog ratnog zrakoplovstva Becker, proslavio je svoj jubilarni 50. let bacanjem bombi na crkvu prepunu ljudi. Kako bi monstruoznost ovog čina bila izrazena do krajnje granice treba napomenut kako su u toj crkvi na taj dan većinom bile prisutne obitelji kaštelanskih partizana, znaci obitelji službenih saveznika američke vojske tog vremena. Amerikanci su jako dobro znali da su Kastela partizanski kraj, isto tako dokumentirano je u pilotskim dnevnicima da bombe nisu bačene na nikakav vojni cilj, vojnih ciljeva njemačke vojske ili vojske NDH u Kaštelima tada nije ni bilo. U to vrijeme, naročito zadnje dvije godine postojanja NDH, zračni udari Američkih i Britanskih zrakoplova bili su ceste ali svaki put osim ovog koji se dogodio u Kaštelima gađani su ciljevi koji su imali nekakvu logiku u vojnom smislu. Prilikom tih bombardiranja kao kolateralna žrtva stradale su tisuće civila ali govoreći hladnim jezikom pragmatičnosti rata, postojalo je nekakvo formalno opravdanje. Ono što se dogodilo u Kastelima nema veze sa nikakvim kolateralnim žrtvama. To je bio čin hladne objesti i bahatosti nerazumljiv zdravom ljutskom biću, onih koji su sebe počeli doživljavati gospodarima čitavog svijeta, gospodarima života i smrti ostalih naroda. Jedina svrha ovog zločina bila je dokazati našem narodu da spomenuti imaju pravo ubijati iz zabave. Tragedija i poniženje žrtava iz Kaštela nije prestala nakon tih nekoliko minuta pakla. Te žrtve više nego bilo koje druge na ovim prostorima su zaboravljenje, marginalizirane i izdane, njihova istina do dana današnjega je zabranjenja. Za razliku od žrtava Blajburga, Jasenovca, Vukovara, Srebrenice ili Škabrnje koje su barem u nekom vremenskom periodu doživjele nekakvo priznanje i kojima je odana počast, žrtve iz Kaštela ostaju ponižene do najcrnje razine. Kontinuitet te morbidne prakse, upravo na današnji dan doživio je još jedan uspjeh. Dok ovo pišem, američki nosac zrakoplova USS Harry S. Truman čvrsto se usidrio na nekoliko kilometara zračne linije od Kastel Sućurca. Nosač koji inaće nosi ime po Američkom predsjedniku iz WW2, čovjeku koji je bio na čelu te države kada su pred sam kraj rata još uvijek bombardirani naši gradovi. Zrakoplovi na tom nosaču nose iste one oznake koje je nosio zrakoplov psihopata Beckera prije 68 godina. Neka mi oproste oni koji ovo nemogu shvatiti ali ja nevidim razliku između ovakvog poniženja i onog koje bi nastalo u zamišljenoj situaciji iz budućnosti kada bi tenkovi vojske Republike Srbije došli u posjet Vukovaru na 18. 11. i parkirali se po ravnicama oko grada. Zbog ovih demonskih paradoksa, sramotnog sakrivanja istine o stradanju vlastitog naroda, smatram da je ovo najgori zločin počinjen nad Hrvatima u modernom vremenu, zločin koji traje 68 godina i svakim danom za razliku od drugih zločina boli sve više. Ovaj će se zločin moći usporediti po obimu stradanja i kontekstu vremena sa drugim, tek onog dana kada bi recimo predsjednica Kolinda prošla kroz vrata kaštelanskog groblja pored kojih stoji naizgled neupućenima bizaran natpis "Živio Sadam Husein", te se poklonila grobovima žrtava iz Kaštel Sucurca. Nažalost po onomu čemu danas svjedocimo takvo nešto se neće dogoditi još dugo, dugo. Upalite sirene danas u Hrvatskoj u 15 i 05 za naše žrtve terorizma
Autohtona – Hrvatska stranka prava
Dubrovačko – neretvanska županija
povjerenik, Tin Ravlić
