U Trnbusima su, 21. srpnja 1972., ubili vođe skupine Fenixa '72. Ambroza Andrića i Pavu Vegara.
Na sv. misi, u župnoj crkvi, u Trnbusima okupilo se oko tristotinjak ljudi, koji su molili za 19 ubijenih feniksovaca. Misu su slavili svećenici: dr. fra Andrija Nikić, don Marijan Kancijanić, brat pok. Viktora Kancijanića, iz Istre, don Anto Jelić, iz Sarajeva, fra Vinko Prlić, fra Vjekoslav Lasić, OP, fra Martin Planinić. Bio je nazočan-prisutan i don Ivan Kovačević trnbuški župnik.
U propovijedi je fra Andrija rekao:
Propovijed
Draga braćo i sestre, okupljeni smo oko Kristova oltara, kao oko Krista Gospodina, kojega su njegovi sunarodnjaci nevina izdali, osudili i sramotno pogubili, ali Isus Krist je uskrsnuo. - Okupila nas je ljubav prema našima poginulim, prešućenim i umorenim sunarodnjacima. Neki su od njih iskusili gorku sudbinu zbog svoga domoljublja i čovjekoljublja a drugi zbog bogoljublja. Katolička Crkva i Hrvati-katolici bili su nekima, kako su neki govorili, njihovi ‘klasni neprijatelji’, unaprijed i bez suda osuđeni. Sotonini suradnici nisu mogli podnijeti Božje prijatelje. Mislili su da su uspjeli. Prevarili su se. (Usp. govor biskupa Valentina Pozaića, u Macelju, 5. lipnja 2009. g.). Vjerujemo da su i ovi naši junaci koji su dali svoje živote za našu domovinu u Kristovoj slavi.
Mi želimo biti i živjeti dostojno svetoga imena kojemu pripadamo, a to je ime Isus Krist, raspeti, umrli ali uskrsnuli. To je ono sveto ime po kojemu se kršćanima zovemo. Bog sve zna. On je pravedan, nepristran i sudac svakoj savjesti. Samo onaj tko prizna i kaje se za svoje grijehe i želi živjeti u svjetlosti istine i pravde, samo on može dobiti oproštenje grijeha i s Bogom se pomiriti.
Braćo i sestre! Poštovatelji Bugojanske skupine ‘Fenixa’ 1972! Hvala vam da ste se pridružili skupini vjernika, koja se, posljednjih godina, okuplja i na ovomu mjestu, da bismo, u tišini pred Bogom, sa svojim poznanicima i prijateljima i u svojoj duši prebrali ono što se dogodilo, prije 37 godina, s hrvatskom mladeži, koja je dobrim i plemenitim namjerama pokušala zapaliti iskru nade, koja bi ne samo podržavala nego i najavila slobodu hrvatskomu narodu. Vjerovali su da nisu bili sami. Imali su povjerenje u svoje predvodnike da će se sve odvijati prema njihovu naumu.
Uvjereni smo da su ‘Feniksovci’ vjerovali u pobjedu istine, pravde i ljubavi, ali stvarnost je bila drukčija. Bili su članovi Hrvatskoga revolucionarnog bratstva. Učlanili su se u nj, jer su vjerovali da je ono hrvatska udruga i da će uspjeti potaknuti slobodu hrvatske države. Kada su vođe te Udruge nagovarali Hrvate, najprije su imali u vidu mlade ljude koji su se rodili u obiteljima koje je protunarodna vlast bivše države proganjala i zatvarala. Iz takvih su obitelji potekli ‘Feniksovci’. Vođa hrvatskih domoljuba upoznao je oduševljene mladiće da će se vođe, iz australskih i europskih ogranaka njihove Udruge, sa stotinama svojih članova pridružiti ‘Bugojancima’, čim oni započnu svoj pothvat. Udruga je nastajala od od 1961. do 1972. godine.
Iskreni hrvatski rodoljubi, u prisilnomu iseljeništvu, shvatili su da je hrvatski narod u bivšoj državi nazvan ‘klasnim neprijateljem’, jer je katolički. Vlast je ponižavala obezglavljeni narod, onemogućivala i protjerivala umne radnike i sudila uglednim i čestitim domoljubima i svima mogućim protivnicima.
Početkom mjeseca lipnja 1972. godine ‘Bugojanci’ su, u malim skupinama, došli u mjesto na austrijskoj granici. Ondje su ostali nekoliko dana, gdje su im njihovi vođe dali posljednje upute. Međusobnim su glasovanjem izabrali vođe svoje skupine: Ambroza Andrića, Pavu Vegara i Adolfa Andrića. Tadanji su im prosvjedi hrvatskih sveučilištaraca i politička previranja u Hrvatskoj bili uvjerljivi dokaz da je hrvatski narod pripravan za ustanak i da je sve bilo istina što su im njihovi vođe govorili. ‘Bugojanci’ su pošli za svojim poslom, uvjereni da će se sve odvijati prema naumu njihova vodstva. Međutim, stvarnost je bila drukčija.
Hrvatski narod nije bio (pripravan) za ustanak. ‘Bugojanci’ su ostali sami, njih devetnaest (Ambroz i Adolf Andrić, Nikola Antonac, Petar Bakula, Filip Bešlić, Vidak Buntić, Vilim Eršeg, Ilija Glavaš, Đuro Horvat, Viktor Kancijanić, Vejsil Keškić, Vinko Knez, Ilija Lovrić, Stjepan Ljubas, Vlatko Miletić, Ivan Prlić, Pavao Vegar, Mirko Vlasnović i Ludvig Pavlović) protiv trideset tisuća vojnika, desetke tisuća teritorijalne obrane, na tisuće milicije i veliki broj suradnika Udbe.. Puna dva mjeseca borili su se lavovski, jedan po jedan bio je ubijen ili uhićen. Ubijeni su i ovi hrvatsku mučenici jer je jedini zajednički grijeh bio što su voljeli hrvatski narod i svoju domovinu. Njihovom prolivenom hrvatskom krvlju ovo tlo postalo je sveto. Na tom svetom tlu izrasli su novi mladići koji su dvadesetak godina poslije uz Božju pomoć i s krunicom oko vrata ostvarili snove minulih pokoljenja stvorivši samostalnu Republiku Hrvatsku.
Tako su ‘Feniksovci’ 1972. razbili privid o moći vojske bivše države, njezine nepobjedivosti i postojanosti. Hrabri su ‘Bugojanci’ uzdrmali njezine temelje, pa se bivša država počela urušavati u se i nije se više nikada upostojila a 19 godina nakon uništenja ‘Bugojanske skupine’ raspala se a Republika se Hrvatska osamostalila.
Cilj neprijatelja slobode hrvatskoga naroda bio je proganjanje Hrvata svugdje u svijetu i u bivšoj državi. Njihov je cilj bio poniziti Hrvate, slomiti im duh i u njima ubiti nadu i vjeru o njihovoj slobodnoj državi. Međutim, dogodilo se obratno. Prisjetimo se da Adolf – Ado Andrić, koji je brzo pucao i izvrsno gađao, nije ubio 'desetara Boška' dok je popravljao pušku svjedočanstvo da njegova duša koja je u biti čeznula za univerzalnom pravdom, nije toga trenutka mogla ubiti drugog čovjeka, ma tko on bio. Ado je bio revolucionar u kojem je u smrtnom času prevladala zanesenjačka crta njegova buntovnog, ali čovjekoljubljivoga karaktera. Gledao je neprijatelja u oči i nije pucao! To je razlog zašto je poginuo, ali i još jedan dokaz da feniksovci nisu bili bezdušni teroristi – već doista iznimke, ljudski i hrvatski ponos. (Svjedoči njegovo poznavatelj Ivo Butković, Hrvatski list, 18.VI. 2009., str.6.-7.). - Bugojanska je skupina imala samo jedan cilj: svojim poštenim radom osigurati sebi bolju budućnost i novčano pomagati njihove roditelje. Oni su bili brižni mladići s njihovim rodoljubnim i ljudskim plemenitim osjećajima. Imali su od 18 do 33 godine, kada su uvedeni u zamku da su bili pobijeni. Samo je Mirko Vlasnović imao 40 godina. ‘Bugojanci’ su bili časni ljudi, hrvatski domoljubi i mučenici. Njihov pothvat, njihova ljubav za našu domovinu i njihova hrabrost, vrijedni su divljenja i čuđenja. Poginuli su mladi za Hrvatsku. Za njihove se grobove ne zna.
Danas, ovdje u ozračju hrvatske slobode, možemo govoriti i svjedočiti istinu o svakomu od onih koji su započeli Rat prije rata, kako je naslovljen serijal u gotovo 30 nastavaka, u Hrvatskomu listu (Zadar, 2008.-2009.).
Tijekom cijele povijesti čovječanstva neprekidno se bori dobro i zlo. U čovjekovoj je naravi, budući da je on Božji stvor, biti opredijeljen za dobro. Na ovakvim i sličnim skupovima, čovjek spoznaje da svako nasilje, nakon nanijetih zala, nestaje.
Nitko ne može predvidjeti ni reći koliko će se naših hrvatskih vitezova i junaka-mučenika za slobodu Domovine hrvatski narod sjećati i koliko će ih spominjati.
O povratku, sličnoga junaka, Zvonke Bušića u njegov zavičaj, Pjesnikinja bolno svjedočeći piše: - (…)
U tvomu dolasku vidim dolazak moga brata Stjepana,-
dolazak svakog nestalog Hrvata.
Za njima jecaju prazne, stare, kamene kuće,
ognjišta.
Nema tko odškrinuti vrata,
sjesti na kamen ispred kuće,
dočekati sina, brata, strica…
Nema očevih i majčinih žuljevitih ruku,
da te zagrle.
Nema.
Nema tko odškrinuti vrata,
suzama ti umiti lice,
osmijehom orositi srce... –
(S. Bernardina Crnogorac, Plamena čežnja, proljeće 2009.)
Moram izreći bolnu činjenicu da i u Republici Hrvatskoj, u našoj narodnoj Majci, kao da nema mjesta za dobre i plemenite ljude. Cijena osobnoga svjedočenja istine u ljubavi za svoju Domovinu i narod, na koje se Hrvat odluči, ovdje se još uvijek skupo plaća! Kada se, ovdje ili bilo gdje, sjetimo naših poginulih vitezova za našu narodnu slobodu, bojimo li se Boga, kao narod i pojedinci? Što to činimo? Gdje se ‘zagubilo’ naše ‘hrvatsko’ ljudstvo i kršćanstvo? Vratimo se i vjerujmo živomu Bogu, našemu jedinom Spasitelju i cilju našega života i povijesti! Samo nas on može spasiti iz dužničkoga jada i duševnoga pogubnog bezizlazja.
Pravo je, spominjući ‘Feniksovce’, ovdje spomenuti i nju, Kraljicu Mira i najvjerniju hrvatsku Odvjetnicu. Njima koji više nisu u (ovomu) vremenu, neka je vječna hvala i radost u Bogu, a živima-ožalošćenima, neka je utjeha i neumrla nada u pobjedu istine i pravednosti. -Neka je slava hrvatsk im narodnim mučenicima i vitezovima, svima znanim i neznanim žrtvama i ‘Feniksovicima’ za slobodu hrvatskoga naroda. Poštovani sunarodnjaci! Počivajte u miru Božjemu! Neka za Vaš spas moli i sva hrvatska zemlja, za koju ste poginuli i u kojoj ste rođeni.
- Hvala svima vama koji ste došli na ovu sv. misu, da bismo zajedno zahvalili Bogu za nesebične sinove-domoljube i što čuvamo zajedničku uspomenu na zaboravljene tvorce hrvatske države i one osobe koje su poginule za slobodu i opstojnost hrvatskoga naroda.- Danas se ovdje s poštovanjem molimo za sve one Hrvate čije je dostojanstvo pogaženo, čiji je život naprasno zatrt! Molimo da ubuduće, u hrvatskoj domovini, bude poštivano dostojanstvo i pravo Boga i čovjeka, da svaki čovjek na ovoj Zemlji gdje živi hrvatski narod, slavi i časti sveto Božje ime, čovjekova Stvoritelja i čovjekoljubca.
Čuvajmo i poštujmo dostojanstveno sva mjesta mučeništva i smrti naših vitezova kao svjedočanstvo zla koje se događalo. Nevine žrtve koje tu počivaju to zaslužuju. Neka im je vječna hvala i slava. Pokoj vječni daruj im Gospodine. Počivali u miru Božjem – poručio je večerašnji propovjednik.
Don Marijan Kancijanić je poslije kraj spomenika naglasio važnost spoznaje istine i njezino prenošenje mlađim naraštajima.
Po završetku svečanog i prigodnog molitvenog i komemorativnog druženja, evociranje uspomena nastavilo se do kasno u noć. Potom smo se rastali s obećanjem da ćemo se susretati i idućih godina.
