Ako je to tako zašto u popis literature nije uvrštena obilna građa koju na svojoj stranici vodi haški osuđenik general Praljak ili su tu na djelu , dvostruka mjerila kako bi rekao IDS –ovac Damir Kajin MI ILI ONI.Josipović ne govori eksplicite mi li oni , no njemu su MI očito prioritetni i bitniji.Oni su neki tamo hrvatski nacionalisti od kojih se njemu i njegovoj jugoslavenskoj svojti diže kosa na glavi.A to što su mu baš ti mrski Hrvatski nacionalisti ostvarli mogučnost predavanja na Pravnom fakultetu u Hrvatskoj njemu je izgleda samo način kako bi srušio državu u kojoj predaje, te optužbom za ratni zločin vratio kotač unazad u integraciju.
Dio literature je više nego rječit :
Josipović, Ivo: Odgovornost za ratne zločine pred sudovima u Hrvatskoj, ABA CEELI i Pravni fakultet u Zagrebu, Zagreb, 2006.
Josipović, Ivo: Ratni zločini; Priručnik za praćenje suđenja, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, Osijek, 2007.
Josipović, Ivo – Krapac, Davor – Novoselec, Petar: Stalni međunarodni kazneni sud, Narodne novine – Hrvatski pravni centar, Zagreb, 2001.
Josipović, Ivo (ed.): Responisibility for War Crimes: Croatian perspective-selected issues, Pravni fakultet u Zagrebu, Zagreb, 2005.
Josipović, Ivo: Haaško implementacijsko kazneno pravo, Informator-HPC, Zagreb, 2000.
Josipović, Ivo: Uhićenje i pritvor pred Međunarodnim kaznenim sudom, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, br. 4/1997, str. 465-496.
Najbitniji dokument napisan je 1994.kad je sa istim onima koji su u jeku napada i agresija na Hrvatsku apelom ODSTUPI (apel tzv .PEN .intelektualaca predsjedniku dr.Franji Tuđmanu ) i pokušajem državnog udara u Saboru RH ( Mesić i Manolić ) pokušavali obezglaviti obranu Hrvatske i vratiti je na puteve neke nove Jugoslavije , .Josipović objavljuje tekst pisan u Beogradu i ovog sadržaja.
Jugoslovenska revija za međunarodno pravo
1994, vol. 41, br. 1-2, str. 13-32 jezik rada: srpski
neklasifikovan
Međunarodni tribunal za ratne zločine počinjene na teritoriji nekadašnje Jugoslavije: Osvrt na rezoluciju Saveta bezbednosti br 827/1993
Josipović Ivo Pravni fakultet, Zagreb
Sažetak
Rezolucija Saveta bezbednosti br 827(1993) od 27 aprila 1993 godine kojom je usvojen izveštaj generalnog sekretara podnesen na osnovu rezolucije br 808(1993) zajedno sa Statutom Međunarodnog tribunala za nekadašnju Jugoslaviju predstavlja završni rezultat jednog dugog napora međunarodne zajednice da se suprotstavi teškim povredama međunarodnog humanitarnog prava na jugoslovenskim prostorima. Taj rad je započet neposredno rezolucijom br. 780 (1992) i u njemu su učestvovali najistaknutiji stručnjaci iz više zemalja i mnogih nevladinih organizacija. Istorijski gledano Tribunal za nekadašnju Jugoslaviju ima svoje mesto u veoma dugom procesu razvoja međunarodne kaznene intervencije. Taj proces započinje pokušajem da se sudi Kajzeru Viljemu II za zločine u Prvom svetskom ratu nastavlja se tokom Drugog svetskog rata tim što nije mirovao ni u međuratnom periodu. Posle Drugog svetskog rata dobijeni su i prvi praktični rezultati suđenje u Nirnbergu i Tokiju i Nirnberska načela potvrđena kao opšta pravila međunarodnog prava. Između 1947 i 1954 godine pripreman je nacrt Kodeksa zločina protiv mira i bezbednosti čovečanstva i Statut stalnog međunarodnog krivičnog suda. Prekid do koga je došlo trajao je do 1974 godine kada je usvojena definicija agresije. Ovi projekti do sada nisu završeni. U takvoj situaciji svetska zajednica nije imala izbora. Pribegla je osnivanju ad hoc Tribunala za nekadašnju Jugoslaviju. Pravni osnov za to su odredbe člana 29 i Glave VII Povelje UN Zbog toga su nastali sporovi među stručnjacima ali je sasvim izvesno da je Tribunal osnovan u jednoj više demokratskoj proceduri da na to ukazuju i njegov sastav i način izbora sudija nego što je to bio slučaj sa Međunarodnim vojnim sudom u Nirnbergu. Nadležnost Međunarodnog ad hoc tribunala za nekadašnju Jugoslaviju odgovara zbivanjima u tim sukobima i počiva na odredbama Ženevskih i Haških konvencija kao i na Nirnberškom načelima. Pored toga osnov nadležnosti je i Konvencija o kažnjavanju i sprečavanju zločina genocida. Istovremeno ona odgovara i krivičnim zakonodavstvima svih država u sukobu. Izvesno je da bi postepeno moglo i da se preciznije reše pitanja procedure i same organizacije (na primer načelo non bis in idem i sl) za šta po svemu sudeći postoje i mogućnost i dobra volja. Kroz sve to imalo bi osnova da se očekuje da praksa i iskustva Tribunala doprinesu brzoj realizaciji ideje u vezi sa Kodeksom zločina protiv mira i bezbednosti čovečanstva i stalnog međunarodnog krivičnog sudstva.
Ključne reči
International Criminal Tribunal; Resolution No 872 (1993); international humanitarian law; war crimes; crimes against humanity; genocide; UN Charter
Dakle, Ivo Josipović 1994. godine objavljuje članak, na srpskom jeziku, u Jugoslovenskoj reviji za međunarodno pravo. U potpisu članka izostavio je Republika Hrvatska, iako smo već bili priznata država. Vrijeme je to rata, kad nismo imali diplomatske odnose s državom u kojoj je izlazio taj časopis, kad nam je vojska te države radila o državi i glavi..Za Ivu Josipovića se nije radilo o prostorima bivše Jugoslavije, već o jugoslovenskim prostorima. Nije to tek nevina pogreška. Ivo Josipović je ipak pravnik. A oni brzo shvate i znaju važnost preciznog izražavanja. Jednostavno, Ivo Josipović 1994. po ovome što vidimo nije eksplicitno priznavao Republiku Hrvatsku, za njega su to bili „jugoslovenski prostori”.